Donny McCaslin prvi je put bio u Zagrebu 1988. godine. Kao talentiranog diplomca Berklee College Of Music “priveo” ga je vibrafonist Gary Burton, a toga se sjetio i fotograf i prijatelj Damil Kalogjera kad je dva dana uoči koncerta u Kerempuhu u svojoj arhivi pronašao fotografiju Donnyja iz Zagreba otprije 35 godina. Prisjetio se te zgode i Donny na koncertu u Kerempuhu, prepričavajući kako je s Garyjem Burtonom, Boškom Petrovićem i Joe Passom sedam sati proboravio u B.P. Clubu da bi se probudio ni sam ne zna gdje. U međuvremenu nastupio je i u Puli prije pandemije korone, a široj publici postao je poznatiji kad je saksofonom snažno obilježio zvuk i pjesme posljednjeg Bowiejevog albuma “Blackstar”, zajedno s klavijaturistom Jasonom Lindnerom koji je također nastupio u Kerempuhu.
Bowie je McCaslina i Lindnera, uz basista Tima Lefebvrea i bubnjara Marka Guiliana, “unajmio” kao pripadnike “kreme” njujorške jazz scene. S tom reputacijom McCaslin i Lindner te uz njih basist Jonathan Maron i bubnjar Zach Danzinger stigli su i u Kerempuh da bi posve opravdali očekivanja. Doduše, to što oni izvode nije samo jazz, ali moje je skromno mišljenje da danas baš takvi sastavi - sukladno maksimi Not Only Jazz pod kojom je neko vrijeme Mate Škugor u Zagreb “privodio” niz srodnih glazbenika na svoj N.O. Jazz Festival - šire granice i teritorij jazza. Dobro to zna i agilni Dražen Kokanović koji je ponovo doveo McCaslina u Zagreb i Pulu (13.05.) u sklopu Jazzg Festivala i Backstage Live Festivala koji će se nastaviti kasnije tijekom godine.
Već od prve skladbe bilo je jasno da je McCaslin moćan i povremeno furiozan saksofonist koji se ne libi olujno puhati u svoj instrument, ali često su njegove melodije tečne, pamtljive i snažne. Ponekad i alter-rock koliko i avant-jazz. Gotovo da ih čovjek može po odlasku kući fućkati. A kad krene u improvizacije, posve je nepredvidljiv, zavidno maštovit i vrlo intrigrantan. I stasom me podsjetio na Thurstona Moorea iz Sonic Youth, a rekao bih i da je ono što je Moore sa Sonic Youth bio za američku avangardnu rock glazbu 80-ih i 90-ih, da je McCaslin nešto slično za suvremeni američki jazz 21. stoljeća. Maron je samozatajan basist koji osvaja na posve drugačiji način; nenameljtivošću i prigušenim, mekim sviranjem, a briljirao je u jednoj reggae/dub/jazz temi u sredini koncerta koja me podsjetila ne neke slične fuzije trubača Nilsa Petera Molvaera s legendarnom dub/reggae ritam skecijom Sly Dunbar-Robbie Shakespeare na albumu “Nordub” (2018), ali i rane radove UB40, New York Ska Jazz Ensemblea i nekih dub majstora s Jamajke. Lindner fakat voli “prkčati” po tipkama i gumbima klavijatura i sintisajzera, ali za moj ukus nikada previše nego zaigrano, propitivački pa i duhovito, ne libeći se otklizati i u progresivni i Krautrock. Danzinger je za jedan jazz sastav atipično navalentan i udarački raspoložen bubnjar, no za moj ukus bio je malo pretvrd i preukočen, naročito u spomenutoj reggae/dub/jazz temi, ali zauzvrat je bio zanimljiv s isprekidanim ritmovima u nekoliko drugih skladbi. Sve u svemu, Kokanović je u pravu; propustiti dovesti ovakav bend bio bi grijeh.
No naveo me ovaj koncert na još jedno mišljenje, ne samo zato što sam prije koncerta u foajeu Kerempuha sreo Tonija Starešinića, lidera grupe Chui. Toni priznaje da su neke skladbe njegovog benda nastale i pod utjecajem onoga što je radio McCaslin, ali kad bismo sagledali kronološki, teško bismo mogli zaključiti je li do nekih sličnih ideja prije stigao McCaslin sa svojim formacijama ili Starešinić s grupom Chui. Još konkretnije, McCaslinovi albumi “Blow”, “Beyond Now”, “Fast Future” zanimljivi su mi koliko i “Zagreb-Berlin”, “Iz kapetanovog dnevnika” i “Third Stone From The Sun” grupe Chui. Čak bih u konkretnoj, izravnoj usporedbi dao prednost albumu “Zagreb-Berlin” u odnosu na spomenute, stiski usporedive McCaslinove radove. Zbog ideje, koncepta i još fascinantnijeg spajanja jazza, Krautrocka, prog-rocka i inteligentne elektroničke glazbe. Možda sam i više uživao u koncertu grupe Chui u siječnju ove godine u Petom kupeu nego tijekom nastupa Donny McCaslin Quarteta u Kerempuhu premda je malo reći da ti njujorški “macani” ganjaju jazz kao lavovi antilope po savani i da o tome mogu bilo kome davati poduku.
Ipak, čovjek ne može ne zapitati se kakvu bi karijeru imali Chui da igrom slučaja dolaze iz New Yorka ili Londona. Ili barem iz Berlina, umjesto iz Zagreba. Boško Petrović je te barijere donekle probio, a nadam se da će nešto slično poći za rukom i grupi Chui, ali to ne umanjuje značaj i kvalitetu koncerta Donny McCaslin Quarteta. Upravo suprotno. Valjalo bi Donnyjevu kohortu barem još jednom ugostiti u Zagrebu jer takvi su koncerti zlata vrijedni.
DONNY McCASLIN QUARTET
Zagreb, Kerempuh, 11.05.2023.