Dolly Parton bila je toliko velika da sam Islands in the Stream, možda najbolji country duet svih vremena, čuo i na svadbi kod nas. Ne od benda, ne treba pretjerivati s tlapnjama, nego iz zvučnika, dok smo okupljeni srkali toplu goveđu juhu.
U 80. godini umrla je Dolly Parton, najdraža i najveća country pjevačica u povijesti popularne glazbe, kuma americane i countryja, ali i žena koja je davno prerasla granice žanra kojem je dala lice, periku, nokte, humor, kapital i pjesme. Bila je toliko američka da je gotovo djelovala izmišljeno: platinasta kosa; 40DDD veličina grudi (da, tri D); glas koji je mogao zaurlati, ali i šaptati te šljokičasti kostimi dostojni Vegasa.
Ali Dolly Parton nije bila samo country zvijezda. Bila je autorica koja je znala vrijednost pjesme, poslovna žena koju su površni ljudi mogli podcijeniti samo jednom i slavna osoba kojoj su ljudi vjerovali čak i kada je izgledala pretjerano umjetno. Znala je da je svijet voli gledati, a skladanjem će ih usmjeriti s tijela na pjesme. Nikada nije dopustila da je se zbog izgleda zaboravi slušati.
Dolly je unatoč svemu imala savršenu mjeru
Nije slučajno da je baš Islands in the Stream iz Nashvillea mogao doputovati do hrvatske svadbe. Parton i Kenny Rogers imali su rijetku duetnu kemiju koja ostavlja dojam autentičnog prijateljstva, a ne industrijskog spoja.
Dovoljno je pogledati snimku njihove izvedbe We’ve Got Tonight iz 1985. Rogers počinje pjesmu sam na pozornici, a Dolly mu se na drugoj strofi pridružuje iz hodnika dvorane i izaziva erupciju oduševljenja ravnu, ako ne i veću, onoj kada se Thompson pojavi iz gustog dima Škori u Domu sportova 2003. na zadnjem refrenu Sude mi. Za razliku od tog kumstva, Dolly i Kenny uspjeli su ostati u dobrim odnosima sve do Rogersove smrti 2020.
Na toj snimci vidi se gotovo cijela Dolly Parton. U jednom stihu umjesto “Who needs tomorrow” ubaci “Who needs Sheena Easton”, jer je upravo ona te večeri preuzela mjesto pjevačice s kojom je Rogers izvorno imao hit.
Kada Rogers kaže da se poistovjećuje s NBA ekipom Portland Trail Blazersa, Dolly mu vraća da ni on ne može zabiti, aludirajući na njegovu povijest brakova, 1985. već četvrtog od njih pet. Kada joj uzvrati kako ona ni ne zna ništa o košarci, odgovara mu da zna dovoljno kako bi znala da svaki dan sa sobom nosi dvije košarkaške lopte, pokazujući na vlastite grudi. U nekoliko minuta imate gotovo sve: glas, timing, autoironiju, dekolte koji koristi kao oružje, publiku u šaci i Rogersa koji je bez riječi.
To nije bila slučajna vrckavost, nego savršeno odmjerena scenska inteligencija. Dolly je mogla biti sentimentalna, duhovita, brza i vokalno precizna u istoj minuti. Mogla je uzeti pjesmu drugog dueta, pretvoriti je u vlastitu šalu, ostaviti Rogersa da se smije, publiku da urla, a sebe postaviti u središte pozornice bez kapi znoja.
Radnička kći iz Smoky Mountainsa
Ta brzina, smijeh i kontrola pozornice nisu pali s neba. Parton je bila četvrto od 12 djece u siromašnoj obitelji iz Smoky Mountainsa. Zato je kroz cijelu karijeru imala snažan senzibilitet za ljude koji ne nastupaju pod reflektorima, nego odrađuju smjene, broje račune i pokušavaju ostati pristojni dok ih posao troši. Stoga, 9 to 5 nije samo vesela pjesma iz filma s Jane Fondom i Lily Tomlin, nego jedna od najtočnijih radničkih himni popularne glazbe.
Naime, film 9 to 5 bio je komedija, ali njegova tema nije bila nimalo lagana: tri žene preživljavaju u uredu dok ih šef ponižava, posao melje, a sustav od njih očekuje da se smiješe dok ih tretira kao potrošni materijal. Dolly je u filmu debitirala kao glumica, a pjesmu napisala tako da je ritam navodno izvukla iz zvuka vlastitih dugih akrilnih noktiju koji su oponašali pisaće mašine.
Nema u naslovnoj pjesmi filma velike teorije rada. Nema manifesta. Pjesma zvuči poletno, zarazno veselo, ali njezina vedrina nije naivna. To je vedrina ljudi koji, kako pjeva Dolly, znaju da se posao neće sam odraditi i da ih nitko neće spasiti ako sami ne nađu način da izdrže dan i nesnosne gužve u kojima se nađu na putu prema poslu (kao da je predvidjela radove na nadvožnjaku kod kazališta Trešnje).
Ta radnička crta vidi se i u opsegu onoga što Parton ostavlja iza sebe: više od tri tisuće napisanih pjesama i 52 studijska albuma. To nisu brojke za legendu koja se povremeno spuštala među narod otpjevati hit, nego za autoricu koja je popularnu glazbu shvaćala kao posao, zanat i vlasništvo.
Elvisu je hladno rekla ne
A kada vlastiti rad shvatite ozbiljno, onda ni Elvis Presley ne znači da morate predati ključ od kuće. Elvis je želio snimiti I Will Always Love You, što je u to vrijeme za gotovo svakog tekstopisca i skladatelja bio znak najveće moguće potvrde. Ali Elvisov menadžment, odnosno pukovnik Tom Parker, tražio je da Dolly prepiše dio izdavačkih prava. Otprilike pola pjesme za čast da je otpjeva Kralj.
Dolly je odbila.
U dominantno muškoj industriji nije bila plijen, nego ravnopravan, i kudikamo talentiraniji, igrač. Shvatila je nešto što mnogi romantičari o glazbi nikada ne shvate: pjesma nije samo emocija, nego i imovina. Autorska prava nisu hladna knjigovodstvena fusnota uz veliku umjetnost, nego često jedini način da umjetnik ostane vlasnik vlastite sudbine. Elvis bi joj možda donio još jedan mit. Zadržavanje prava donijelo joj je budućnost.
Godinama kasnije, I Will Always Love You u izvedbi Whitney Houston postala je jedna od najpoznatijih balada popularne glazbe. Toliko poznata da velik dio publike ni danas ne zna da iza nje stoji Dolly Parton, žena iz Apalača koja je pjesmu napisala kao oproštaj Porteru Wagoneru, svom mentoru i televizijskom partneru.
Račun iz kemijske i kaput od ljubavi
Ako I Will Always Love You pokazuje Dolly Parton kao poslovnu ženu koja zna vrijednost pjesme, Coat of Many Colors pokazuje zašto su njezine pjesme uopće vrijedile toliko. Najveće stvari kod nje često su počinjale kao najmanje.
Coat of Many Colors napisala je 1969., u autobusu na turneji s Porterom Wagonerom, na računu iz kemijske čistionice jer pri ruci nije imala papir. Wagoner je taj račun poslije dao uokviriti, pa sada izblijedjeli komad papira iz doba dok računi još nisu bili premazani toksičnim kemikalijama BPA stoji kao muzejski eksponat. Nije loše za predmet koji bi u nekom manje pravednom svemiru završio zgužvan u džepu s maramicom i Fisherman’s mentolima.
Coat of Many Colors nije pjesma o tome kako je siromaštvo lijepo. Pjesma je o tome da dijete u majčinoj ljubavi ne prepoznaje bijedu, nego raskoš koju drugi ne vide. Njezina majka sašila joj je kaput od raznobojnih ostataka tkanine, a mala Dolly u njemu nije vidjela dokaz da obitelj nema novca, nego odjeću napravljenu samo za nju. Kada su joj se druga djeca smijala, nije joj bilo jasno zašto. Kako bi i bilo? Ona u tom kaputu nije nosila siromaštvo, nego majčin trud, vrijeme i nesebičnu ljubav.
To je bila njezina velika pjesmopisna vještina: nije od siromaštva radila razglednicu, nego priču. Nije tražila sažaljenje, nego prepoznavanje.
Oklop od šljokica
Isti je postupak primijenila i na sebi. Kao tinejdžerica je, govorila je, model pronašla u lokalnoj ženi koju su u mjestu zvali fufom i štracom: ženi s crvenim noktima, visokim petama i dubokim dekolteom. Drugi su je nazivali smećem. Mlada Dolly je mislila da je prekrasna.
I odrasla je u Backwoods Barbie: previše šminke, previše kose i previše svega za ljude koji u “previše” ne znaju prepoznati strategiju. Njezina pojava bila je i oklop i reklama i maska i zastava. Svjesno je izgledala kao stereotip glupe plavuše, čemu je posvetila i pjesmu, a čak su i njezine javno citirane mjere, tih gotovo karikaturalnih 41–25–38, kod Dolly bile manje podatak o tijelu, a više dio persone koju je sama režirala.
- Znam da nisam glupa. A znam i da nisam plavuša - govorila je Dolly.
Jedna od njezinih najpoznatijih rečenica kaže sve što se treba znati o njezinoj poslovnoj filozofiji.
- Draga, jako je skupo izgledati ovako jeftino - šalila se Parton.
No kod Dolly Parton šljokice nikada nisu značile da iza njih nema pukotine. Upravo suprotno. Što je javna slika bila veća, umjetnija i blistavija, to su pjesme često bile ogoljenije. U njima nije morala glumiti nepobjedivost, jer je snagu već dokazala svime izvan njih: time što je odbila prodati katalog, što je sama proizvodila vlastitu karijeru i od izgleda koji su drugi mogli ismijavati napravila brend.
Jolene kao ogoljeni megahit
Zato je Jolene možda njezin najčišći paradoks. Objavljena 1974., u pjesmi moli drugu ženu da joj ne uzme muškarca. Dolly u Jolene ne nastupa kao žena koja mora dokazati da je jača od druge žene, već upravo suprotno, pred njom ne može ništa drugo nego preklinjati.
Inspiracija je, govorila je, bila bankarska službenica koja je previše pažnje posvećivala Dollynom mužu Carlu Deanu. Parton se kasnije šalila kako Carl sigurno nema toliko novca da bi imao razloga toliko vremena provoditi u banci. Jolene su kasnije obrađivali White Stripes, Beyoncé i Miley Cyrus, Dollyno kumče, ali pjesmi nikada nije trebalo tuđe novo ruho. Već je u originalu imala lik, dramu i melodiju.
Ako nisu radili obrade, htjeli su suradnje s njom. Dolly Parton bila je jedna od rijetkih figura koju su u industriji gotovo svi voljeli, ili su barem razumjeli da je bolje biti vezan uz nju nego stajati daleko od nje. Country suvremenici u njoj su vidjeli instituciju, mlađe zvijezde živu potvrdu autentičnosti, a pop glazba most prema nepoznatom i novom tržištu ruralne Amerike. Zato nije slučajno da se našla i na F-1 Trillion, country albumu Posta Malonea iz 2024. i jednom od boljih pop-country albuma posljednjih godina, u pjesmi Have the Heart.
Ali dok su se drugi desetljećima željeli približiti njezinu sjaju, čovjek oko kojeg je nastala jedna od njezinih najpoznatijih pjesama cijeli je život radio suprotno: stajao je po strani.
Carl Dean bio je zasebno poglavlje njezina života baš zato što je odbijao postati poglavlje njezine javne biografije. Upoznali su se prvog tjedna njezina dolaska u Nashville i ostali zajedno do njegove smrti 2025. On je gotovo cijeli život stajao po strani, toliko uporno da se o njemu zapravo zna vrlo malo, osim toga da je volio Dolly Parton.
Nakon njegove smrti objavila je If You Hadn’t Been There. Ni u posljednjim godinama nije izgubila dar za pisanje pjesama, pa je i oproštaj od muža pretvorila u jednostavno pitanje: “If you hadn’t been there/Where would I be?” Nije to bio veliki javni spektakl tuge, nego intimna rečenica žene koja je cijeli život provela pod reflektorima, dok je muškarac njezina života uglavnom birao prostor izvan njih.
Političko djelovanje bez dociranja
Dolly Parton kroz karijeru je uglavnom izbjegavala otvorenu politiku. Govorila je da ne želi otuđiti pola publike. Nije se gurala u stranačke rovove, ali je cijeli život radila stvari koje imaju političku težinu: otvorila je prostor ženama u countryju, zadržala kontrolu nad svojim pjesmama, izgradila posao u rodnom kraju i vlastiti kič pretvorila u oblik samostalnosti.
- Želim da me pamte po pjesmama i kao osobu koja svoj posao shvaća ozbiljno, ali ne i samu sebe - napominjala je Dolly.
Tek na kraju, kada se sve to posloži, ima smisla govoriti o Dollywoodu i filantropiji. Forbes ju je godinama svrstavao među najbogatije američke self-made žene, imala je vlastitu izdavačku kuću Dolly Records, upravljala katalogom i bila suvlasnica kompanije iza Dollywooda, zabavnog parka, vodenog parka i resorta u podnožju Smoky Mountainsa.
Dollywood je mogao biti samo spomenik jednoj zvijezdi. Umjesto toga, postao je ekonomski motor kraja iz kojeg je potekla. Desetljećima je ondje djelovao i Eagle Mountain Sanctuary, veliko utočište za bjeloglave orlove koji se ne mogu vratiti u divljinu, dio šireg rada na oporavku vrste koja je 2007. skinuta s američkog popisa ugroženih vrsta. Kod Dolly je čak i orao, taj najistrošeniji simbol američke veličine, završio u nečemu konkretnom: zaštiti, oporavku i radu.
Još važnija bila je Imagination Library, program koji je pokrenula 1995., a kroz koji su milijuni djece dobivali besplatne knjige kako bi imali priliku učiti čitati. Na ovo ju je potaknulo vlastito odrastanje u obitelji u kojoj su joj roditelji bili nepismeni i nisu znali čitati. Dolly nije držala urbi et orbi lekcije o kulturi. Slala je knjige poštom.
Zato Dolly Parton nije bila samo kraljica countryja. To je točno, ali premalo. Bila je jedna od rijetkih slavnih osoba koje su mogle biti uzor gotovo svima. Ne zato što je bila savršena, nego zato što je u sebi spojila stvari koje se danas prečesto razdvajaju: ambiciju bez okrutnosti, humor bez cinizma, vjeru u sebe bez prezira prema drugima i dobrotu bez potrebe da se o istoj slušaju lovorike.
Društvo u kojem bi ljudi imali barem mrvu Dolly Parton bilo bi podnošljivije mjesto. Malo više rada, malo manje poze. Malo više samopouzdanja uz malo više poniznosti. Malo više svijesti o tome odakle dolazimo i malo manje potrebe da se zbog toga pravdamo.
- Nikada ne ignoriraj svoje korijene, svoj dom ili svoju kosu - u svom tipičnom stilu ponavljala je Dolly.
