"Ljudi su me uglavnom upoznali preko mojih videa na internetu, no potpuno je drugačije iskustvo čuti moju glazbu uživo. Sve djeluje puno bolje i intenzivnije kad to radite prvi put, a koncert u Zagrebu bit će baš to - moj prvi nastup u vašoj zemlji - i zato vam obećavam da će to biti posebno iskustvo. Nikad nisam bila u Hrvatskoj, nikad se nisam susrela s hrvatskim fanovima - bit će sjajno i neizmjerno se veselim koncertu", kaže nam na početku razgovora Tash Sultana, koja u srijedu, 19. srpnja, u sklopu velike turneje premijerno stiže na open-air spektakl u zagrebački Hala Park.
Ova australska kantautorica, producentica, multiinstumentalistica i poduzetnica, koja ima raspon glasa od čak pet oktava, proslavila se viralnim hit snimkama u kojima je svijetu predstavila svoju glazbu i vještinu sviranja različitih instrumenata (gitara, glasovir, klavijature, sintesajzeri, bass, bubnjevi, perkusije, truba, saksofon, flauta, mandolina, harmonika i frula) te loopera. Kućna snimka singla "Jungle" iz 2016. godine lansirala ju je na svjetske pozornice, a EP "Notion", debitantski album "Flow State" i drugi "Terra Firma" osigurali su joj naklonost kritike i publike.
Ovoga ljeta, točnije 25. srpnja, gostovat ćete i na koncertu Brucea Springsteena u Monzi u Italiji! Kako ste reagirali kad vam je stigao njegov poziv?
- Nikad, ali baš nikad ne odrađujem gostovanja na turnejama, još nikad nikome nisam bila predizvođačica. Naravno, kad kažem nikad, to se ne odnosi na moje početke, ali sad, u ovoj fazi karijere, zbilja uživam radeći samo svoj show. Ali kad te pozove takav umjetnik, koji je već toliko dugo na sceni, koji je toliko cijenjen kao glazbenik i live izvođač... Dijeliti pozornicu s njim, na lokaciji koja prima čak 70.000 ljudi i već odavno je rasprodana, što biste trebali, reći ne?! Ma bit će to bolesna svirka!
Dosad ste objavili dva vrlo hvaljena studijska albuma. Na ovom aktualnom posebno ste se usredotočili na osobnu introspekciju te razmišljanja o međuljudskim odnosima i vlastitom mjestu u svijetu. Što vas inspirira kad stvarate glazbu i po čemu je ona drugačija od "konkurencije"?
- Sve moje pjesme zapravo su priče i fragmenti iskustava koje sam imala kroz život. Ne volim previše toga otkrivati kroz glazbu koju stvaram, stvari namjerno ostavljam otvorenima, neka ih publika doživi na svoj način - na kraju krajeva, sve se svodi na percepciju pojedinca. A moje pjesme zapravo uopće ne znače ono što ljudi misle da znače, što je sasvim okej, svatko ima pravo protumačiti svaku moju pjesmu onako kako želi. Ali reći ću vam nešto - sve moje pjesme koje zvuče najveselije, za mene osobno ustvari su najmračnije, samo što ja to znam jako dobro sakriti.
Teško je uopće nabrojati sve instrumente koje svirate. Prvu gitaru dobili ste od djeda i počeli ste ju svirati sa samo tri godine. Odakle ljubav prema glazbi? Jeste li samouki ili imate glazbeno obrazovanje?
- Da, prvu gitaru dobila sam s tri godine. Moja obitelj inače nije nimalo muzikalna, svi vole glazbu, ali roditelji ne sviraju niti jedan instrument, a ne znaju niti pjevati. Tako da zbilja ne znam odakle ta moja silna ljubav prema glazbi! Isto bi vam rekli i moji roditelji! Očito sam rođena s time! Roditelji kažu da sam i kao mala u ruke uzimala sve predmete koji su sličili gitari, uvijek sam lupala po loncima i tavama, pjevala u četku za kosu koja mi je ‘glumila‘ mikrofon... Mislim da je djed prvi prepoznao moj talent i poklonio mi akustičnu gitaru koju ste spomenuli, sa žicama od najlona... Još je imam, više nije ‘živa‘, ali čuvam je! Svaki put kad bih došla u posjet djedu, prvo bih uzela njegovu gitaru i uštimavala je... Ali cijela obitelj bila mi je neizmjerna potpora na mom glazbenom putu i na tome sam im beskrajno zahvalna. Sve instrumente naučila sam svirati sama, osim gitare, nju sam učila u školi od svoje 8. do 14. godine, a to stečeno znanje kasnije sam samo prenosila na druge instrumente.
Možete li nam reći nešto više o vašim glazbenim počecima? Nastupali ste na večerima otvorenog mikrofona, svirali na ulicama Melbournea kako biste zaradili za život... Koliko je bilo teško doći do pozicije na kojoj ste danas?
- Definitivno je bilo teških trenutaka, ali bila sam predana svom putovanju i cilju. Odustajanje nikad nije dolazilo u obzir, ma kakav god ishod bio. I da se nisam uspjela probiti na sceni, nastavila bih svirati na ulici. Za mene je poanta bavljenja glazbom upravo to čisto uživanje u njoj samoj, to za mene znači biti umjetnica. Ne zaboravimo da je tek deset posto ljudi u svijetu kreativno, a to je zbilja manjina! Kad gledam samu sebe, oduvijek sam znala i bila svjesna toga da sam drugačije podešena od prosječne osobe, imala sam san, imala sam cilj i nikad nisam dopustila da me loš dan ili usrano životno razdoblje spriječe u tome da postanem netko i nešto. Gurala sam, borila se i isplatilo se.
Već u tinejdžerskim danima odbijali ste prilagoditi se nametnutim društvenim normama. Je li vam to pomoglo ili odmoglo u karijeri?
- Fokusirana sam isključivo na glazbu i nisam politički aktivna, imam neka svoja uvjerenja, ali ne iznosim ih u svojim pjesmama. Cilj moje glazbe je jedinstvo, koegzistencija s ljudima koji su potpuno drugačiji od nas - jer u ovome svijetu ima mjesta za sve, to je moja filozofija. Na samim počecima karijere, neposredno prije nego što bih krenula s koncertom uživo, znala sam reći publici: ‘Ako si rasist, homofob, transfob, odmah odj**i odavde jer ne želim takva sranja oko sebe‘. A onda s vremenom ipak shvatiš da takvim pristupom zapravo ne dobivaš ništa - jer nije poanta otjerati ljude, nego raditi na edukaciji. Treba osvijestiti činjenicu da svi možemo koegzistirati - barem i tijekom ta dva sata koliko traje svirka - i uživati u glazbi koju stvara netko koga volite. Razlike se mogu ostaviti sa strane i mržnja se može pauzirati - uživajte u trenutku!
Kakvo je bilo vaše odrastanje u Australiji i što ondje najviše volite?
- Plaža! Plaža je moja najveća ljubav i prva asocijacija na Australiju! Neizmjerno sam zahvalna na odrastanju ondje. Moj otac je imigrant, došao je s Malte kasnih ‘70-ih, a majka je bjelkinja i Australka. Tata je obitelji i meni htio pružiti sve ono što on nije imao... Kad je stigao u Australiju, s još devetero ljudi živio je u karavanu, nitko od njih nije znao jezik, prodavali su limenke i boce, sakupljali sekundarne sirovine, uglavnom metal, kosili tuđe travnjake... Odrasla sam u zajednici koja jako cijeni ‘uradi sam‘ princip, u mojoj obitelji svi su naporno radili za bolji život i vodili se motom ‘nema stajanja sve do smrti‘. Proputovala sam svijet, vidjela u kakvim groznim uvjetima ljudi žive, bila sam u slamovima, zemljama trećeg svijeta - to me također naučilo poniznosti i zahvalnosti.
S kakvim predrasudama ste se susreli u glazbenoj industriji i kako se borite protiv njih?
- Borim se tako da se jednostavno odbijam priključiti tom svijetu! Furam svoj film i radim po svome. Oduvijek imam taj osjećaj da se nikamo ne uklapam, nikad nisam bila dio neke grupe, ekipe... Nisam dio rock n‘ rolla, R‘n‘B-a, funka, folka, hip-hopa... Nitko me nije u potpunosti prihvatio jer, ako ćemo iskreno, niti jednom od ovih žanrova niti ne pripadam sto posto. Zato sam i razvila jedinstveni glazbeni stil, kreirala vlastitu zajednicu, stvorila Lonely Lands Agency, svoju booking agenciju koja trenutačno zastupa 45 bendova i jedna je od najboljih u Australiji...
Definirate se kao rodno fluidna osoba. Zašto?
- Oduvijek sam se tako osjećala, nemam potrebe više niti govoriti o tome jer to tako jednostavno - jest. Nikad, ali nikad nećete čuti ljude da kažu: ‘Ti si zbilja super muški gitarist‘, ali kad je u pitanju žena, to se iz nekog razloga uvijek mora izričito naglasiti - gitaristica - ženski spol uvijek se ističe. Ženski producent, ženski bubnjar, uzmite bilo koji primjer, ima ih bezbroj. Ne razumijem zašto jednostavno ne biste rekli: ‘Super si na gitari‘. Baš zato biram zamjenicu ‘oni‘ - oduvijek sam bila tomboy i fluidna po tom pitanju, ja samo postojim kao ja, ne želim se identificirati, ja sam - ja.
Koliko vam je teško zaštititi vlastitu privatnost, koja vam je izuzetno bitna, i ne pokleknuti pod teretom slave?
- Za sve treba vremena. U početku je bilo teško, cijeli svijet preko noći mi se doslovce preokrenuo naglavačke, pitala sam se kako organizirati sebe i svoj život kad nikad nisam bila dio takvog svijeta... Budimo iskreni, ovo baš i nije normalan/uobičajen život. Ali s vremenom i praksom sve se nekako posloži. Sad, u dobi od 27 godina, mogu reći da se dobro snalazim u svemu tome, mirna sam, opuštena, sretna i zadovoljna svojim životom.
Za ovu godinu najavili ste novi album. A gdje se vidite u budućnosti, kakvi su vam planovi i želje?
- Da, novi EP izlazi mi ove godine! A što si želim? Biti zdrava i sretna, fokusirana, posvećena životu na svim njegovim razinama, želim se ovime baviti još dugo, dugo... Treba pametno iskoristiti ovo malo vremena koje imamo!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....