Danas ima puno tehnički fantastičnih umjetnika, ali pitanje je koliko mogu dodirnuti dubinu i suštinu glazbe

Sezonu u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski otvorit će nastup Kraljevskog filharmonijskoga orkestra 8. listopada pod ravnanjem Vasilija Petrenka uz proslavljenog pijanista Simona Trpčeskoga, a zatvoriti gostovanje Simfonijskog orkestra iz Lihtenštajna uz solista, senzacionalnog pijanista Alexandera Gadjieva pod ravnanjem domaćoj publici jako dobro poznatog šefa dirigenta Zagrebačke filharmonije Dawida Runtza.

Ekskluzivno za Jutarnji list uoči gostovanja u Zagrebu govori Simon Trpčeski, kojega kritika slavi kao velikog virtuoza.

Da bi se stiglo do takvih panegirika, koliko je potrebno vježbe i koliko to zahtijeva odricanja? Mislite li da do takvog uspjeha mogu doći samo ‘odabrani‘, posebno nadareni umjetnici?

- Terminologija i kompliment virtuoza u svakom je slučaju jedno te ima relativnu dimenziju. Ljudi obično navedeno podrazumijevaju u smislu tehničkih sposobnosti jednog umjetnika, no za mene osobno sve te tehničke sposobnosti moraju imati izražajnu ulogu u interpretativnom smislu. Stoga je za mene veliki virtuoz onaj koji će moći dotaknuti publiku svojim emocijama, a treba, naravno, uzeti u obzir i njegove tehničke sposobnosti. U svakom slučaju, mislim da je to jedna izuzetna kvaliteta pojedinog umjetnika. Danas imamo mnogo tehnički fantastičnih umjetnika, ali pitanje je koliko mogu dotaknuti tu dubinu i suštinu glazbe. Naravno da je proces vježbanja izuzetno važan i tome fizički čovjek treba uistinu posvetiti vrijeme. Evo, recimo, u ovom trenutku ja sviram po osam sati, tako da mislim da je apsolutno potrebno vrijeme samo da čovjek prijeđe svirajući taj repertoar, a ne samo da ga vježba. Tako da se, u tom smislu, svakako mora imati dobra vizija i svojih sposobnosti, i to u korelaciji s vremenom vježbanja.

Žrtva? Ovisno kako čovjek razmišlja o tome i kako shvaća terminologiju. Vjerujem da "žrtva" čak i nije toliko velika ako nešto voliš raditi. S druge strane, naravno da je to svojevrsna žrtva, zato što čovjek osjeti koliko mnogo može dati od sebe, a nedostaje mu vremena da bi osjetio što više zadovoljstva u životu. U svakom slučaju, glazba je nešto što je teško opisati riječima i mislim da sam ja i svi moje kolege koji dijele moje mišljenje apsolutno počašćeni, sretni i privilegirani što imamo mogućnost biti dio glazbe te otkriti i dijeliti izuzetne emocije s publikom.

Royal Philharmonic Orchestra

Lisinski/Ben Wright/

Jeste li tijekom školovanja imali kakve pijanističke uzore, čijem ste se pijanizmu posebno divili? Je li među njima možda bio i Ivo Pogorelić, koji je utjecao na brojne naraštaje pijanista u bivšoj državi?

- Ja sam imao jednu stvarno odličnu, staru dobru rusku školu, s imenima kao što su Konstantin Igumnov, koji je premijerno izveo i Suratu Rahmain, zatim Jakov Mištin, koji je bio bliski Richterov prijatelj, te moj profesor Boris Raimanov. Smatram da sam bio izuzetno sretan što sam dobio tu vrstu pijanističkog obrazovanja. Mislim da su ljudi kao Richter, Gilels, Sofronicki i sam Rahmanjinov te, naravno, Prokofjev, čije snimke, na sreću, imamo, bili uzori. No, mene su oduševili i Cortot i Michelangeli, a oduševljavam se, naravno, i Halinom Czerny-Stefańskom te Fisherom. Sada ću sigurno zaboraviti nekoga spomenuti, a ima ih više iz tih starijih generacija te Zimerman itd. Što se tiče Pogorelića, oduvijek sam žalio što ga nisam osobno upoznao. On je u svakom slučaju bio i ostao uzor do danas, ikona bivše Jugoslavije i čovjek genijalnig sposobnosti, a neke njegove izvedbe jednostavno su, smatram, nenadmašne. I on je jedan od onih koji su u mlađim godinama zaista ostavili izuzetno jak dojam, pa i na mene osobno. Iskreno se nadam da ću ga jednog dana moći upoznati i slušati uživo, jer je stvarno figura koja je ostavila svoj pečat u interpretativnoj umjetnosti.

Jedna od misija vam je i predstavljanje makedonske tradicijske glazbe u svijetu, zbog čega ste i odlikovani za posebna dostignuća u promidžbi Makedonije u svijetu. Projekt nazvan Makedonissimo, koji ste osmislili u suradnji sa skladateljem Pandeom Šahovom, dosad ste predstavili u mnogim zemljama Europe, u Južnoj Koreji, a slijede nastupi i u Australiji, na Novom Zelandu… Recite nam nešto više o tom projektu i reakcijama publike.

- Makedonija je mala zemlja, koja nema toliko veliku tradiciju u klasičnoj glazbi, ali ima izuzetno bogatu povijest i kulturu. Moja je prva ljubav bila i ostala harmonika, koja se u Makedoniji koristi u narodnoj glazbi, a sada, u novije vrijeme, sigurno u posljednjih 15 do 20 godina, ljudi u Makedoniji sve više i ozbiljnije obraćaju pozornost na klasično harmonikaško obrazovanje. Osobno mogu reći da sam oduvijek osjećao značaj i dubinu te naše narodne glazbe, a i svi veliki kompozitori poznavali su svoju i narodnu glazbu drugih naroda, bili su njome inspirirani te su je inkorporirali u vlastiti glazbeni jezik.

Oduvijek sam vjerovao da naša narodna glazba ima nevjerojatnu iskonsku moć koja govori o našem narodu, našem kodu makedonizma i makedonske povijesti, jezika i glazbe i svemu onom što obilježava jedan narod. Iako trenutna situacija ne pokazuje baš da Makedonci sami sebe poštuju kako treba, Makedonissimo je projekt koji mi je kao čedo, moje dijete, projekt koji mi je bio u glavi oko četiri godine do premijere 2018. u Njemačkoj, na festivalu u Ludwigsburgu "Ludwigsburger Schlossfestspiele". Tijekom posljednjih pet godina, zbog korone i ostalog, izgubili smo mnogo vremena, bio sam prilično aktivan s cijelim timom, mojim menadžmentom, naravno, i s makedonskim kompozitorom Pandeom Šahovom te mojim kolegama iz kvinteta Makedonissimo. Mislim da smo uspjeli stvoriti imidž koji je nesumnjivo na visokoj razini, pogotovo umjetničkoj. Uvijek sam smatrao da uz jedan vrlo sofisticiran pristup našoj glazbi navedeno može dovesti do apsolutne visoke razine koja može stajati rame uz rame s klasičnom glazbom. Mislim da je bit ovog projekta autentična makedonska narodna glazba sa sofisticiranim aranžmanima i utjecajima raznih stilova - što je bila moja početna ideja, jer sam ja vodič, inicijator, kum i motor ovog projekta - te bi Makedonissimo značio nešto što je stvarno makedonsko.

Mislim da smo u bliskoj suradnji s kompozitorom Šahovom napravili nešto što je bilo i još jest veliki izazov. Zbog svijesti o odgovornosti da se dotakne narodna glazba, a i kako sam bio svjestan ogromne arhive, bio sam u bliskom kontaktu i konzultirao se s Institutom za folklor "Marko Cepenkov" iz Skoplja, kao i s ansamblom za narodne pjesme i igre Tanec. Dobio sam uistinu mnogo materijala, od kojeg sam izdvojio 23 kola i nekolicinu pjesama koje je Pande Šahov obojio vlastitim glazbenim jezikom. Mislim da je to što je izašlo kao rezultat zaista zanimljivo i unikatno, čak i u smislu glazbenog jezika; nešto što je stil sam po sebi stvarno je izašlo unikatno. Čak i u vrijeme korone, napravili smo album za Linn Records i dobili stvarno fantastične kritike, pa i u prestižnim glazbenim časopisima, i, eto, imali smo mogućnost predstaviti ga u 13 do 15 zemalja. Posljednji koncert bio je u Tonhalle u Zürichu. Prije toga ponovo smo bili u Južnoj Koreji, zatim na glazbenom festivalu Ottawa Chamberfest u sklopu sjevernoameričke premijere, a sada se dogodila i makedonska premijera. Iako sve to zvuči nevjerojatno, to je realnost. Kod kuće ti, vjerojatno, za sve što je kvalitetno treba vremena, tako da smo imali tri koncerta na otvorenom u Skoplju, Štipu i Bitoli pred tisućama ljudi. U Skoplju se okupilo, vjerujem, oko 10.000 ljudi i to su bile izuzetno jake emocije. Koncerti su bili besplatni jer je projekt posvećen makedonskom narodu. Kao što ste rekli, mnoge od tih koncerata koji su bili odgođeni u vrijeme covida sada polako nadoknađujemo, što uključuje i planove za Novi Zeland, Australiju, Kinu, ponovni koncert u Njemačkoj, a postoji interes i za Buenos Aires i Argentinu te opet za Ameriku.

Ovaj projekt pripada znalcima i onima koji to nisu, tj. predstavnicima ne samo klasične glazbe, te se svrstava i u kategoriju world musica zato što je podoban za izvođenje u raznim okruženjima, primjerice u zatvorenim koncertnim prostorima, ali i na otvorenom.

Jako mi je žao što neki planovi za hrvatske premijere nisu ispali kako smo zacrtali, zbog promjene organizatora u posljednjem trenutku, a planirali su se koncerti u Zagrebu, Splitu i Zadru, no nadamo se da će se i oni realizirati uskoro. Kad je riječ o području bivše Jugoslavije, još nam je ostalo predstaviti se u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini. Vjerujem da bi narodi, svaki na svoj način, veoma bliskim doživjeli ovaj projekt, a nadamo se da će tako i biti. Kad je riječ o publici, bilo onoj na zapadu ili onoj na istoku, ona jako toplo reagira, baš s uzbuđenjem, jer im je to nešto sasvim novo. Njih dotakne taj ritam prije svega zato što imamo mnogo različitog materijala. Tu ne govorim samo o orkestraciji Pandea Šahova. Kad govorim ne samo o sedam osmina nego o devet, jedanaest, dvanaest, trinaest, osamnaest, pa čak i 22 osmine s različitim ritmičkim uzorcima, to je zaista zanimljivo. Pande je to učinio virtuozno, u suradnji sa mnom i općenito. Svi smo blisko surađivali, a radi se o još četvero virtuoza na njihovim instrumentima, violini, čelu i klarinetu, isti čovjek svira saksofon, kaval i cijeli set perkusije, osim mene, naravno, na klaviru, a i ja sviram harmoniku. Pjevamo tako "the whole package at a glance" i jako mi je drago što su ljudi, bilo gdje da smo svirali, reagirali izuzetno dobro. Nama je to bila i jest još veća motivacija i inspiracija, pa se nadamo da ćemo se i u Hrvatskoj vidjeti uskoro.

Vasilij Petrenko

Lisinski/Mark McNulty

Jeste li dosad surađivali s Kraljevskim filharmonijskim orkestrom i maestrom Petrenkom? Je li Griegov Koncert koji ćete izvesti u Lisinskom jedno od vaših omiljenih djela i možete li nam nešto reći o vašem osobnom viđenju toga djela?

- Ovo mi je, koliko god to interesantno zvučalo i meni i mnogima u Londonu, čak i članovima velikog Harmonic Orchestra, bio "debi" s ovim orkestrom. Ja sam imao tu čast i sreću da nastupim sa svim velikim orkestrima u Engleskoj te u Londonu naravno, i to puno puta, ali nikad s ovim orkestrom. Tako da mi je baš drago da imam mogućnost surađivati s njima i opet naravno s Vasilijem Petrenkom – u Velikoj Britaniji nas zovu "the dream team". S njim sam puno puta nastupao i snimao, s njegovim prethodnim orkestrom Royal Liverpool Philharmonic, tako da se odlično poznajemo. On je jedan on mojih najomiljenijih dirigenata i fantastičan je, mislim da je u ovom momentu jedan od najboljih u svijetu uopće, a vidjet ćete i zašto. Promotori na ovoj turneji su odlučili da bude Grieg kao izbor klavirskog koncerta. Ovaj koncert je ne samo za mene, nego – vjerujem - vjerojatno i za dosta mladih pijanista, bio prvi koji sam ja odsvirao s orkestrom. Odmah s prirodom melodije, s prirodom orkestracije, čovjek ima utisak da ga nešto dirne, da ga mazi, toliko je to prirodno, ta deskripcija fantastične živopisne norveške prirode prisutne na stvarno najprirodniji način, normalno obogaćeno, opet tu pričamo o folklornom, s obzirom da je to bilo jedna od glavnih Griegovih inspiracija, naravno obogaćeno sa svim znanjem i inspiracijom koju je dobio iskustvom boravka u Njemačkoj. Mislim da je je to jedan od najpopularnijih koncerata za klavir, iako mnogo ljudi misli da je to kao glazba stvarno prekrasan koncert, ali nije toliko čak težak, pa ga i ne uvrštavaju u kategoriju ne znam kakvih ozbiljnijih koncerata kao što su Brahms ili Čajkovski ili Rahmanjinov ili, ne znam, Beethoven ili Schumann. Međutim, ja se s tim ne slažem, zato što taj koncert uopće nije naivan i ja mu uvijek obraćam pažnju na istoj razini kao i za svako drugo umjetničko djelo ili klavirski koncert, zato što on ima puno izazova u tehničkom smislu, a toliko je sofisticirano napravljen da ako čovjek obrati pažnju na srž glazbe, onda dobije sasvim drugu dimenziju a ne samo odsvirane note. Tako da sam, u tom smislu, izuzetno sretan što imam takvog partnera kao što je Petrenko. Koncert u Londonu je kao početak ove turneje prošao fantastično tako da, eto, radujemo se, veselimo se Zagrebu, i nadamo se da će publika biti zadovoljna našom vizijom.

Dolazite li često u Zagreb i jeste li već nastupali u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog?

- Da, u Zagrebu bio sam nekoliko puta. Prvi put je bio recital 2004. godine u veljači, onda sam te godine došao još dva puta i nastupio sa Zagrebačkom filharmonijom. Do danas sam odsvirao četiri-pet koncerata u Zagrebu. Bio sam s Beogradskom filharmonijom kad je bio projekt tri orkestra Beograd-Zagreb-Ljubljana. Posljednji koncert održan je u srpnju ove godine na Griču zahvaljujući pozivu Josipa Nalisa. Imam šansu da sviram mnogo po svijetu, ali nikad dovoljno u regiji. U svakom slučaju jako mi je drago što dolazim u Zagreb, Zagreb ima veliku povijest i tradiciju u vezi s klasičnom glazbom, imate stvarno mogućnost slušati vrsne umjetnike i orkestre, a što se tiče Lisinskog, sad će mi biti peti put da sviram u njemu. Mada dvorana ne izgleda ne znam koliko velika, ona je zaista velika i s odličnim performansama. A prvi put sam je vidio kad je bila Eurovizija u Zagrebu, kad nas je predstavljala Tajči!

Je li ovaj koncert u Lisinskom 8. listopada po nečemu poseban za vas i za zagrebačku publiku?

- Svaki je koncert poseban, s tim da je zagrebačka publika izuzetno obrazovana, ona zna što želi, što voli slušati, ima izgrađen ukus zbog povijesti i tradicije, tako da će ovo za mene biti poseban koncert, milo mi je u duši i na srcu, kako bismo rekli mi u Makedoniji. Ja sam inače imao mogućnost i čast da držim seminar na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, na poziv moje drage kolegice Katarine Krpan, tri godine prije korone, i studenti su bili zadovoljni. Bilo je to dan i pol intenzivnog rada, ali imao sam mogućnost vidjeti što se dešava tamo i drago mi je da stvari u tom smjeru idu u pozitivno.