Graciozan, veličanstven i osebujan, Damir Urban sinoć je održao koncert u lijepo ispunjenoj zagrebačkoj Areni, potvrdivši da i u najvećem koncertnom prostoru u Hrvatskoj može ostati ono što je oduvijek bio – avangardan, pomaknut i u potpunosti svoj. Umjesto praznog spektakla, Urban&4 ponudili su koncert koji je rastao iz sadržaja, emocije i dugogodišnjeg odnosa s publikom.
Pjevač kojeg se ne sluša usput – već ga se prihvaća u cijelosti ili se od njega bježi – obilježio je ovim nastupom velikih 30 godina zajedničkog djelovanja sa svojim bendom, čijim se članovima sa stagea obraća s „ljubavi“.
Bio je to koncert lišen ispraznog dokazivanja, ali bogat značenjem, zamišljen kao pažljivo strukturiran pregled jedne karijere koja se nikada nije prilagođavala pravilima tržišta, nego je gradila vlastiti prepoznatljiv kozmos.
Podsjetnik i na Laufer
Večer je započela neuobičajeno: prijenosom iz backstagea, gdje su Urban & 4 svirali i pjevali, da bi ih potom kamera ispratila prema pozornici. Taj efektni prijelaz iz intime u golemi prostor Arene postavio je ton cijelog koncerta, koji je Urban otvorio „Divom“, a potom nastavio nižući ključne naslove iz opusa koji su važan dio kolektivnog pamćenja njegove publike, pa i opće javnosti: „Odlučio sam da te volim“, „Iskra“, „Budi moja voda“, „Lopov Jack“...
Poseban trenutak večeri bila je izvedba „Svijet za nas“, koju je Urban izveo zajedno s Vladom Simčićem, gitaristom Laufera, benda iz kojeg je potekla njegova karijera. Bio je to diskretan, ali snažan povratak na početak, bez nostalgije kao svrhe same sebi, već kao podsjetnik na kontinuitet, suradnju i autorsku dosljednost.
– Nismo pristali na to da nam gosti pune rupe u koncertu – rekao je Urban s pozornice, jasno dajući do znanja da večer pripada bendu i njihovoj glazbi. Ipak, u tom precizno postavljenom okviru bilo je mjesta za nekoliko gostiju koji su se prirodno uklopili u cjelinu večeri. Ana Širić pridružila mu se u duetu „Kažu svi da izmišljam“, dok je Zlatan Stipišić Gibonni bio gost u pjesmi „Posoljeni zrak i razlivena tinta“. Suradnja dvojice autora slične generacije i senzibiliteta djelovala je nenametljivo i organski, kao susret koji proizlazi iz međusobnog razumijevanja, a ne iz potrebe za dodatnim efektom.
Zapisi s ruba intime
Glazbenoj slici dodatnu su eleganciju dali gudači, dok je vizualni dio – unatoč manjim tehničkim poteškoćama na samom početku – bio skladno zaokružen trippy projekcijama. Takvi vizuali nisu funkcionirali kao dekor, nego kao produžetak Urbanove poetike, koja počiva na ogoljenosti i nesigurnosti, na tekstovima koji ne nude jasne odgovore ni konačne poruke. Njegove pjesme rijetko su narativne u klasičnom smislu, djeluju kao fragmenti unutarnjih stanja, zapisi s ruba intime u kojima se isprepliću ljubav, strah, sumnja, tjelesnost... Jezik kojim se služi često je jednostavan, gotovo razgovoran, ali precizan do mjere da bi se dalo raspraviti je li Urban veći glazbenik ili pjesnik.
Urban je publiku nekoliko sati vodio svojim prepoznatljivim, tehnički neopterećenim i emocionalno razoružavajućim vokalom, ali je s njom komunicirao i izvan pjesama – spontano, duhovito i bez distance. Više je puta naglasio koliko mu znači bend s kojim dijeli pozornicu već tri desetljeća.
– Jedni drugima idemo na živce, ali smo obitelj. Svirali smo posvuda – od Slavonije do Srbije – a Arena nam je prilika da se svi, sa svih strana, sada napokon nađemo na jednom mjestu – rekao je Urban, dodatno naglasivši kolektivni karakter večeri.
Klečao bih, ali...
Na sebi svojstven, ironičan način osvrnuo se i na aktualna društvena zbivanja.
– Klečao bih, ali me bole koljena – rekao je, a zatim dodao:
– Ne daj Bože da se njihove misli ostvare. Nijedna žena nije započela rat – poručio je, zahvalivši ženama u svom životu, s posebnim naglaskom na suprugu Milicu.
Unatoč zahtjevnom prostoru Arene, Urban & 4 nisu mijenjali svoj izričaj. Vizualno promišljen, glazbeno fokusiran, obogaćen gudačima i bez nepotrebnih intervencija u bilo kojem smislu, koncert je zadržao intimniji karakter, rijedak za ovakvu vrstu dvorane. Publika je reagirala koncentrirano, bez euforije tipične za masovne događaje, ali s jasnim osjećajem pripadnosti i zajedničkog iskustva.
Svojim novim nastupom u Areni Urban je pokazao da dugovječnost ne mora značiti kompromis, da veličina prostora ne mora nužno voditi prema površnosti i da se karijera može graditi polako, uporno i po vlastitim pravilima. U vremenu brzih uspjeha i kratkog pamćenja ostaje iznimka – autor koji ne traži da ga svi razumiju, nego da ga se sluša s pažnjom. Upravo zato sinoćnja Arena nije bila tek još jedan veliki koncert, nego potvrda rijetke, teško ponovljive autorske pozicije na domaćoj glazbenoj sceni.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....