Coldplay ni ovaj put nije promijenio svijet

ZAGREB - Utješiti svijet ili barem vlastitu publiku u kriznim i dešperatnim vremenima nije grijeh, a definitivno to nije ni namjera da se inovira vlastiti stil. Čini se da su to bila dva osnovna cilja petog albuma Coldplaya za koji Chris Martin kaže da je ponajviše inspiriran njujorškim grafitima iz 70-ih i antinacističkim pokretom White Rose kao “omladinskim pokretima” i “umjetničkim težnjama mladih u vremenu krize i prevrata”.

Crkvene orgulje

Prvi zadatak uglavnom je ostvaren, drugi baš i ne. S “Mylo Xyloto” Coldplay su pokušali načiniti nešto slično onome što su prije točno 20 godina U2 vješto izveli na svom petom albumu “Achtung Baby”, no uspjeh je polovičan.

Akustična “Us Against The World” zvuči poput idealne folk-rock pjesme za pjevanje na prosvjedima protiv Wall Street pohlepnika, “Paradise” je rajska koliko to već sugerira njezin naziv, “Charlie Brown” poletna kao i lik iz stripa “Peanuts”, “Major Minus” našpanana poput “Bullet The Blue Sky”, a najavni singl “Every Teardrop Is A Waterfall” ne baš bešavno, ali ipak efektno spajanje coldplayevske himničnosti (po načelima U2) s rejverskom euforijom. To su i najbolji trenuci albuma jer refreni spomenutih pjesama, ponegdje “produhovljeni” crkvenim orguljama, neodoljivo su uznositi i dovoljno masivni da Coldplay ponovo zatresu stadione i najveće open-air festivale.

Čavao u bubnjić

Nažalost, “Hurts Like Heaven” premnogo je puta proživljeni povratak 80’s recepturi a’la The Cure, “Up In Flames” blijedi pokušaj pariranja dubstep valovima na kojima surfa dio Britanije, a “Princess Of China” s Rihannom čavao u bubnjić svima koji ne očekuju okliznuće Coldplaya u glib recentne house-pop produkcije. Završnica, izuzev odjavne balade “Up With The Birds”, pomalo ispuhana i bez grandioznih poteza, a cjelovitosti ne pridonose ni intermezza i umetci za koje je teško shvatiti što bi trebali istaknuti ili podcrtati u strukturi albuma.

Ako su već imali na umu dobrodošlu promjenu zvuka i stila, pa i simbiozu electro i rock stilova, Coldplay su trebali uzeti hrabrijeg i inovativnijeg producenta od Enoa koji je zapao u oponašanje vlastitih postupaka, ustoličenih s U2 sredinom 80-ih. Možda je to mogao biti netko poput Dana The Automatora koji je nedavno promijenio stil i zvuk Kasabiana, a da im nije uništio bit.

Šire popularnost

“Mylo Xyloto” je polovično uspješan, mjestimice konfuzan i slabiji ili barem manje impresivan album od “Viva La Vida or Death And His Friends” i “X&Y”. Spašavaju ga monumentalni refreni, Bucklandov zveket gitara i Martinov emotivan glas, no unatoč tome sve je jasnije da Coldplay hit-singlovima i velikim koncertima uspijevaju zadržati, čak i širiti popularnost, ali zasada ne i nadmašiti svoj najcjelovitiji i najupečatljiviji album “A Rush Of Blood To The Head”.