Tomislav Toma Zdravković - Dado samo za prijatelje - prvo je želio biti glumac. Kao osamnaestogodišnjak muvao se oko leskovačkog kazališta, nakon što je otperjao iz rodnih Pečenjevaca, ali od toga nije bilo ništa. Kad se godinama kasnije (1983. ) pojavio u filmu Branka Baletića “Balkan express”, shvatili smo da je mogao glumiti Džimija Barku, ili nekoga lika u filmu “Sjećaš li se Dolly Bell” koji bi svi pamtili.
Susret sa Silvanom
U Leskovcu izgleda nisu sumnjičavi samo prema njegovim glumačkim sposobnostima: u jesen 1956 - neki tvrde da je to bila 1957. a možda čak i 1958 - Silvana Armenulić, tada već ugledna kafanska pjevačica, ugledala ga je kako promrzao i jadan sjedi na klupi u parku. Ni mladi namćor poput Tome nije bio sposoban ignorirati njemu još nepoznatu, tada još neoblahajnu personu holivudskog formata: nerado je on Silvani ispričao da nema posla, da je gladan, da nema čak ni za autobusnu kartu do rodnih Pečenjevaca. Silvana mu je rekla: “Dođi sa mnom u kafanu Dubočica”, ili je to ipak bila kafana Radan?, i brzo se ispostavilo da dečko ima sluha i talenta. Danas u Leskovačkom parku, pored one klupe gdje ga je Silvana pronašla, danas stoji spomenik Tomi Zdravkoviću. Dado je Silvani kasnije, godine 1970, kad je njezina karijera bila u debelom ćorsokaku - darovao pjesmu “Šta će mi život” za koju je znao da će postati evergin. Tih je dana bio široke ruke prema svojim prijateljima: Mehi Puziću je dao pjesmu “Majko, majko” i singl s tom pjesmom prodan je u tiraži od 700.000 primjeraka. Kasnije se sve teže rastajao od pjesama.
Toma je te 1956, 1957. ili 1958 ušao u kafanu i iz kafane više nikada izašao nije. “Sredinom pedesetih kafane su”, piše Petar Luković u tekstu” Srce je usamljen lovac”, “imale status kulturnih ustanova. U njima se nije provodilo vreme - tu se živelo. Jelo, piće i domaćinska usluga su bile svetinja, baš kao i muzika na čijem se imenu gradio imidž kuće i njen ugled. Odlazak u kafanu bio je u umetnički doživljaj, daleko sadržajniji od pokretnih filmskih slika ili pozorišne drame. Još kad krene pesma u oblaku dima i hektolitru alkohola i umetnosti nikad kraja.”
U kafani je tada pjevač morao pjevati sve: i sevdalinke, i starogradske, narodne-izvorne, šansone, šlagere i kancone. Toma se brzo pročuo kao pjevač-desetobojac - neviđeno dobar u svim kategorijama i zato je ubrzo mogao mijenjati kafane kao košulje: iz tuzlanskog hotela Bristol u beogradski kafe-bar Bezistan, iz novosadskog hotela Vojvodina u bar beogradskog hotela Metropol, a onda u novosadski hotel Putnik, beogradske Topčiderske noći, niški Park, beogradski Gradski podrum. Što je sve vidio i iskusio u tim beskrajnim noćnim lumpovanjima po bosanskim i srpskim hotelima, u svim tim zadimljenim salama i kafanama ostalo je zabilježeno u njegovim pjesmama i hitovima: “Noći su tužne sve”, “Tamburaši, tamburaši”, “Lele Ciganko”, “Kafana je moja sudbina”. No sve do sredine šezdesetih kafanski pjevač praktički je živio u getu neovisno o stupnju talenta i profesionalnosti: kafanskog pjevača nitko nije zvao na festivale, ni na radio ni na televiziju, nisu ga zvali čak ni da snimi najobičniju singlicu, takav je to tada bio neki moral. No i taj se kafanski moral mijenjao: 1963. na stol u kafani Stadion kad je Toma nastupao čekalo se mjesecima.
Početak eksperimenata
Nije stoga čudno da je te 1963. dobio diskografsku priliku: prvi EP, kojim počinje upravo objavljeni trostruki box set “Antologija” Tome Zdravkovića (Croatia Records, 2015), počinje pjesmom “Esgarata”, što je obrada standarda “Little Devil” Neila Sedake, ali po talijanskom prepjevu Lea Chiossoa, poznatijeg i kao koautora pjesama “Parole, parole, parole”, “Torpedo blu” ili “Montecarlo”. Druge dvije pjesme prepjevi su prvih pjesama Enrica Maciasa, kasnije slavnog francusko-alžirskog šansonjera židovskog podrijetla. Macias je još bio izbjeglica - kojeg je tek čekala veličanstvena karijera, ali Toma je već u njegovim prvim preplitanjima šansone, popa i orijentalnih melosa – ili jednostavnije zabavne i narodne muzike - prepoznao nešto svoje. Četvrtu i ujedno prvu autorsku snimljenu pjesmu “Što te večeras nema” Toma je napisao pod očitim utjecajem Domenica Modugna (zanimljivo da će osam godina poslije jednoj posve drukčijoj pjesmi, vatrenom narodnjak, s novim tekstom dati isti naslovi “Što te večeras nema”). Prvi EP - iako fenomenalan - malo tko je primijetio, što Tomu nije obeshrabrilo da nastavi s izmjeničnim muzičkim eksperimentima na teritorijama narodne i zabavne glazbe, što je na prvom disku Antologije “Šezdesete” znalački popratio urednik izdanja Siniša Škarica: šansone se vijugavo izmjenjuju sa sevdalinkama, kanconama, valcerima i flamenkom.
Nakon što je sjajnu “zabavnu” pjesmu “Duška” na Beogradskom proleću 1969. otpjevao u alternaciji s Anom Štefok, konačno je stigao i poziv sa Splitskog festivala zabavne glazbe, no Jugotonovi ga urednici šalju u Ilidžu na festival među titane sevdaha gdje Toma nadahnuto izvodi sjajnu pjesmu Blagoja Košanina “Odlazi, odlazi” u pratnji kultnog orkestra Ismeta Alajbegovića Šerbe i osvaja drugo mjesto - pjesma je kao singl postala veliki hit i Toma je prvi put prebacio ljestvicu od 100.000 primjeraka.
U sedamdesetima se definitivno preselio u jato narodnjaka, ali to je tek početak spektakularnih muzičkih eksperimenata. Pjevao je sve bolje – njegov je “delikatni falseto” (Siniša Škarica), očito nadahnut sevdahom, bio na trenutke feminiziran, što je u ono vrijeme moralo djelovati provokativno. I pisao je sve bolje: što je u pjesmama više izbijala neizreciva ljudska bol i tuga koju je vispreno odijevao u grčke, turske i ciganske melose, u šumadijske dvojke, pa natrag u sevdah i tamburu, u Alžir Maciasu i tko zna kamo sve nije plovio Toma, i odakle je vadio sve one orijentalne, mediteranski aranžmane i pisao simfonije dok su drugi od istog ili sličnog muzičkog materijala često sastavljali obične prostakluke. To se njega kao velikoga pjesnika iskonske ljudske tuge i žalosti nije ticalo: nitko kao on nije znao opisati nesnosne osjećaje ljubavne ojađenosti, izgubljenosti i samoće, i otpjevati ih tako tankoćutno i ubitačno.
Najmirniji bez para
Kafane i restorani poveli su ga u neobuzdani boemsko-estradni život, u beskrajna lumpovanja, besane noći, bezbrojne važne i nevažne ljubavi, brze brakove i još brže rastave, u sumanutu, posve neumjerenu, rasipničku kockarsku egzistenciju koja nije mogla dobro završiti: 1974. dijagnosticiran mu je rak prostate, ali on je tek tada otpustio sve kočnice. U nekom je njemačkom kasinu jedne večeri potrošio 80.000 maraka, koje je nekom ludom srećom te iste večeri zaradio. Njegov brat Novica veli da je Dado bio zapravo najmirniji kad je bio bez para, pare su ga činile nervoznim i kad bi zaradio velike novce jedva je čekao da ih nekako potroši, profućka ili razdijeli da ih se što prije riješi. Uvjeren da umire, očajan, izbezumljen, emigrirao je u Kanadu bez kinte u džepu 1974., ali i tamo je nastavio sve dok nije morao na hitnu operaciju i sve dok se nije čudesno oporavio.
U Jugoslaviju se vratio 1978, iznenada kao što je iznenada i otišao. Publika ga se strašno uželjela i on je nagazio starim stazama još neobuzdanije i boemskije nego prije: prvo u rupe na Ibarsku magistralu, potom opet u metropolu. Petar Luković piše kako su se oko Tome odjednom skupljali “intelektualci, radništvo, seljaštvo, partijci, Jehovini svjedoci, notornjaci, djevojčice i njihove mame, svi pod zajedničkom ideologijom ljubavi i kafane”. Voljeli su ga Šaban Bajramović i Kemal Monteno, koji mu je još za života napisao dirljiv epitaf u pjesmi “Pesme moje” i Mika Antić koji je “živio kao Ciganin i želio biti Ciganin” i kojem je Dado napisao jednu od svojih najupečatljivijih pjesama “E, moj brate” - koja je nažalost izostala sa Škaričinog box seta.
Frenetični ritam
U frenetičnom ritmu od 1989. do 1991. objavio je deset samostalnih albuma - zanimljivo je da su neke od njegovih najosobnijih pjesama napisali drugi autori, a iz bolnica je iz bježao na koncerte, s koncerata u kafanu, iz kafane natrag u bolnicu i tako sve dok nije umro 30. rujna 1991.
Ideologija ljubavi i skitalačkog boemskog života polako je tonula u autentično iskustvo fatalnog ljudskog beznađa: “Da li je moguće”, “Tužno leto”, “Šta je to u meni”, “Pustite me da živim svoj život”, opisivale su taj osjećaj neopozive fatalnosti. “Na zadnjim koncertima”, piše Pera Luković, “zapravo je prestao da svira narodnu muziku. Pesme je pretvarao u šansone, šansone u emocije koje je delio neštedimice. Publika je živela i plakala s njim i za njim.”
Toma Zdravković izmislio je novokomponiranu narodnu muziku kakva je mogla i trebala biti: nabijena sofisticiranim emocijama i protkana mnoštvom različitih suptilnih žanrovskih utjecaja, kompleksna a opet jednostavna i svima razumljiva - nema toga na Balkanu u kome se sve ne bi uskomešalo kad bi Toma pjevao da je umoran od kafane i da je dotako dno života.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....