Posljednji album Paula McCartneyja s autorskim pjesmama, objavljen 2007. godine, malo nakon razvoda s Heather Mills, nosio je pomalo depresivan naslov “Memory Almost Full”, što je ujedno bio i anagram od “for my soulmate LLM” (za moju srodnu dušu Lindu Louise McCartney).
Moglo se zaključiti da je McCartney tim albumom manje-više impresivnu autorsku karijeru priveo kraju. Taj je dojam pojačao i “Kisses on the Bottom” iz 2012. godine, objavljen malo nakon vjenčanja s Nancy Shevell, kolekcija jazz i vodviljskih evergreena iz 30-ih i 40-ih godina 20. stoljeća koje mu je otac izvodio na klaviru dok je još bio dječarac. Premda je za “Chaos and Creation in the Backyards” za producenta unajmio Nigela Godricha (Radiohead), a za “Memory Almost Full” Davida Kahnea (The Strokes), bilo je teško očekivati da bi Macca imao želju snimiti još “moderan”, a kamoli “ambiciozan” album čiji bi cilj bio nadmetati se s mlađim takmacima.
Još uvijek potentan
Realno, 71-godišnjem Macci, čiji je status najuspješnijeg izvođača i autora u popularnoj glazbi ionako nedostižan, nešto takvo doista ne treba.
No uspješne stadionske turneje koje je s velikim uspjehom poduzimao - u lipnju u Beču izgledao je i zvučao vrlo mladoliko te poput duhovnog oca većeg dijela britanske rock i pop glazbe, što i jest - ukazale su koliko je Macca još potentan.
U jednadžbu o nastanku albuma znakovitog naslova “New” valja uzeti u obzir i novi brak. Treći, vjerojatno ključni faktor uz McCartneyjev autorski genij zbog kojeg se “New” doima toliko svježim, razigranim i poletnim, unajmljivanje je čak četvorice producenata koji iza sebe imaju podosta iskustva s modernim izvođačima ili modernizacijom retro-zvuka. Konkretno, DJ i producent Mark Ronson stajao je iza uspjeha Amy Winehouse i Lily Allen dok je Paul Epworth zaslužan za uspon Adele i Florence & The Machine.
Ethan Johns, inače sin producenta Glyna Johnsa, radio je s Kings of Leon, Laurom Marling i Ryanom Adamsom, a Giles Martin, sin Beatleseva producenta Georgea Martina, radio je s Elvisom Costellom i Kula Shaker te bio glazbeni producent videoigre “The Beatles: Rock Band”.
Sve spomenuto pridonijelo je da na “New” Paul McCartney zvuči gotovo mlađe nego s Wingsima, odnosno posve spreman za okršaje ne samo s Paulom Wellerom i Noelom Gallagherom nego i s Arctic Monkeysima i Franzom Ferdinandom.
Poput Blura i Oasisa
McCartneyjeva fenomenalna sposobnost da nevjerojatno jednostavno i precizno osmisli i konstruira savršenu pop-melodiju ne samo da je ostala intaktna u odnosu na vrijeme Beatlesa, nego je zaslugom četvorice evidentno sposobnih i zaigranih producenata zasjala novim sjajem, možda najjačim još od antologijskog McCartneyeva albuma “RAM” iz 1971. godine. Glupo je McCartneyja uspoređivati s mlađim autorima i izvođačima koji su se napojili inspiracije baš na njegovu izvoru, ali ovdje bi to mogla biti zgodna igra jer “New”, osim kad Maccin glas malo zadrhti, doista zvuči kao djelo starog majstora koji se bez problema nosi s mlađom konkurencijom.
Primjerice, neke od novih Maccinih pjesama bez problema se daju usporediti s onime što su u zlatnim danima činili Blur, Oasis i Verve ili čak nadmašuju ono što danas čine Coldplay, Mumford & Sons i Arctic Monkeys, a moglo bi se u sličnom kontekstu spomenuti i niz američkih imena od R.E.M.-a do Arcade Firea.
“New” se može promatrati kao indie-rock album čovjeka koji je, onako usput, još u vrijeme Beatlesa udario temelj za taj žanr, ali i zamalo perfektan pop-album 71-godišnjaka koji je poželio biti “modern dandy”.
Rezultat je žustro, vrckavo i hrskavo djelo kakvo je lako nazvati i suvremenim i retro, ali ponajprije klasikom čije pjesme lako skaču iz indie-rocka u pop, iz arhivskog folka u suvremeni R&B.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....