Kad je prošli put gostovao u Zagrebu, spletom okolnosti Chris Rea proboravio je u njemu četiri dana prije koncerta na Zagrebačkom velesajmu. Oduševljen Esplanadom, već je pri samom dolasku izvadio fotoaparat i dva sata proveo u fotografiranju interijera. Premda se samo želio odmoriti u hotelu kako bi u tri dana skupio snagu za drugu polovicu turneje, Chris Rea obišao je jedanaest muzeja i opsesivno fotografirao arhitekturu centra Zagreba te posjećivao restorane s domaćom kuhinjom u kojima je pio isključivo hrvatska vina.
- Ne mogu vjerovati da dosad još nisam otkrio ovaj predivan grad. Rijetko kad mi se dogodi da me neko mjesto tako oduševi. Jedva čekam da završim turneju pa da dovedem svoju ženu na turistički izlet u Zagreb -izjavio je tada jedan od najomiljenijih blues i rock gitarista čiji je baršunasti glas jednako prepoznatljiv kao i njegovo sviranje slide tehnikom zbog koje je posebno cijenjen.
Obično uspješni gitaristi počinju svirati kao tinejdžeri, pa i ranije. Je li vama taj “kasni start” predstavljao problem da postanete respektabilan gitarist?
- Zapravo, imao sam male akustične gitare za vrijeme odrastanja, prvu s petnaest ili šesnaest, no prvu električnu gitaru doista sam kupio kad sam navršio dvadeset godina, baš negdje oko svog rođendana. Nažalost, te akustične gitare nisam sačuvao, što je prilična sramota.
Kolekcija automobila
Koja vam je omiljena gitara i zašto ste box set i knjigu posvetili Höfner gitarama?
- Obožavam zvuk koji mogu proizvesti gitarom i njezin izgled što se reflektira i u mom slikanju. Ne bih rekao da imam omiljenu gitaru, iako najviše sviram na Fenderovom Stratocasteru. Höfner gitara, pak, najljepša je za moj ukus, ima neodoljivo sladak zvuk, a moja romansa s tom gitarom započela je zahvaljujući tome što je 60-ih godina niz gitarista sviralo na njima. Na posljednjoj turneji svirao sam i na svojoj Italia Maranello gitari.
Kako je za bijelca irskih i talijanskih korijena, rođenog i odraslog u Middlesbroughu, bilo postati bluesmanom?
- Jesam li ja bluesman? Ne bih rekao da se može postati bluesmanom nego da sam se zaljubio u blues, te da nečije podrijetlo ne može biti prepreka za ljubav prema bluesu. To vrijedi za sve jer doista se svatko može zaljubiti u blues.
Znam dosta ljudi koji vole slušati vašu glazbu dok voze auto, no koje automobile vi volite voziti dok slušate glazbu? Imate lijepu kolekciju automobila.
- Volim voziti Ferrarije. Rano sam se zaljubio u te automobile i ta me ljubav nije prošla. Imam klasični Ferrari Dino s kojim sam se i utrkivao, ali nažalost ti su dani prošli. Za zabavu volim voziti i 1955 Lotus. Moja strast za automobilima je stvarno velika, no danas najčešće vozim terenac i ženin Volvo.
Borba s bolešću
Preživjeli ste rak gušterače i otvoreno govorili o svojoj borbi s tom strašnom bolešću. Je li ta borba bila vaša “cesta do pakla i natrag” i na koji vas je način izmijenila?
- Sve što želim reći jest da je ta bolest uvelike utjecala da se u svojoj glazbi vratim korijenima, odnosno bluesu, i da promijenim motivaciju i način stvaranja glazbe što je rezultiralo The Blue Guitars izdanjima.
Možda griješim, no imam osjećaj kako je pravu narav vaših pjesama i albuma ponekad zasjenjivala ulickana produkcija.
- Ne smatram da su moje snimke bile produkcijski previše ulickane, mislim da veći dio moje glazbe odražava emociju i bol, ali ne mogu ja biti sudac ili kritičar toga. Na svakom je kritičaru ili pokloniku glazbe da o tome ima svoje mišljenje.
Postali ste vrlo uspješni, ali morali ste za to platiti određenu cijenu. Kako gledate na današnju glazbenu industriju za koju ste jednom rekli kako više nije zainteresirana za glazbu?
- Glazbena industrija danas je previše formulirana, zapakirana i prezentirana preko LCD ekrana. Frustrira me što su mladi talenti limitirani korporacijskim odlukama i talent-show emisijama. Vjerujem da javnost zaslužuje veći odabir i poštovanje, a ne da je se hrani glazbom koja kao da se štanca na tekućoj vrpci. Glazbeni biznis danas nije zainteresiran za prave talente nego samo u ono što se može brzo i lako prodati kako bi se diskografska industrija jednako brzo i lako mogla posvetiti novom proizvodu. Nitko više izvođača ne njeguje i ne razvija na dugi rok i za dugotrajne karijere.
Bazilika u Firenci
Koji su pak izvođači izvršili utjecaj na vas? Jesu li svi bili crni bluesmeni ili bi se na toj listi našlo mjesta i za J. J. Calea?
- Blues, jazz, rock, odnosno vrsta glazbe, podrijetlo i background - ako je glazba veličanstvena, ništa od toga nije važno osim što je volim slušati. Naravno, obožavam Delta blues, Muddyja Watersa, Leadbellyja, Johna Lee Hookera, a veliki sam obožavatelj i J. J. Calea, Rya Coodera, Toma Waitsa...
Tko je najbolji slide gitarist svih vremena prema prosudbi Chrisa Reae kao jednog od najboljih živućih slide gitarista?
- Nije li to... Chris Rea?
Što predstavlja Santo Spirito Blues ili duh sveti bluesa?
- Album “Santo Spirito Blues” odražava inspiraciju i osjećaje koji su se u meni pobudili kad sam u Firenci posjetio baziliku Santa Maria del Santo Spirito. To je najljepša crkva koju sam ikada vidio, potječe iz 13. stoljeća, a dovršena je u 17. stoljeću s veličanstvenim oltarom obnovljenim u 70-im godinama 20. stoljeća.
Jednostavno sam se zaljubio u njezin izgled, povijest i kvart u kojem se nalazi i kako sam sve više proučavao njezinu povijest, tako se to počelo reflektirati u glazbi i stihovima na kojima sam u to vrijeme radio.
Dvostruki DVD koji prati album sastoji se od prvog diska na kojem se nalazi kronika barbarizma zvanog borba s bikovima, što je nasilje kakvo je nemoguće zvati sportom i tolerirati. Drugi DVD je priča o čovjeku koji putuje u Firencu i traži pravi smisao svog postojanja.
Koliko će različit biti vaš nastup u usporedbi s koncertom koji ste upriličili u Zagrebu nakon izdavanja box seta “The Return Of The Fabuluos Höfner Blue Notes”?
- Zaista se veselim povratku u Zagreb, a ovaj će koncert, iako je The Fabulous Höfner turneja bila zanimljiva i uspješna, biti jačeg tempa i ritma za ples, s nekoliko skladbi s albuma “Santo Spirito Blues” i klasika koje moja publika dobro poznaje.