ALBUM TJEDNA

Četvrti album Ramireza: Čeprkanje po intimi bolje stojećeg svijeta

ZAGREB - Aljoša Šerić ima relativno uspješan bend, a u kombinaciji s poslom u poznatoj očevoj advokaturi vjerojatno nikada neće biti materijalno ugrožen. Fin momak zacijelo nije deficitiran ni po pitanju djevojaka koje bi mu se rado objesile oko vrata.

Ipak, Aljoša ima potrebu čeprkati po svojoj, kao i intimi užeg mu kruga prijatelja, pa na svjetlo dana iznijeti dileme koje čuče u onom pristojno ili bolje stojećem građanskom svijetu urbane Hrvatske.

Ti problemi, dakako, nisu materijalne prirode, ali “fejkanje” osmijeha dok se dočekuju gosti i lažne ljubavne idile dok u četiri zida caruju zla šutnja i napetost koju možeš rezati nožem, jer se “bojimo praznine”, mogu biti jako naporni za razliku od olakog povređivanja onih koje, kao, volimo.

Štukatura je bogata, pa čak i pozlaćena, status na “fejsu” solidan, no nutrina je crvljiva i gnjila, a ljubavne veze propale. Zauzvrat, tijelo koje razdire rak Aljoša doživljava dostojanstvenim. Između “lakirovke” fasade nesretnih ljudi koje zapravo ništa ne bi trebalo mučiti i terminalne bolesti koju život bezuspješno pokušava nadjačati, odvija se potraga za istinskom ljubavi i srećom.

Aljoša mjestimice lamentira i oko naizgled nebitnih stvari ili previše dramatizira oko sitinica. Glazbeni kurs Ramireza također nije bitno izmjenjen u odnosu na prva tri albuma.

Gitare i falset jesu u nešto oštrijem kontrastu s alter-disco ritmom, barem u onim bržim i žustrijim pjesmama, ali glazbena dramatičnost baš i nije naglašena. Uzvraćanje loptice na terenu Interpola, Editorsa i Killersa, uz nešto preočitih trikova iz arsenala Coldplaya, Dovesa, Musea i U2 te podsjećanja na atmosferu neoromantičnih post-punk bendova ranih 80-ih, Ramirezu stilski ide od ruke, ali ipak bi se već očekivalo manje naslanjanja na uzore.

“Berlin”, tako, očekivano gazi stopama Bowieja i U2, “Ti i ja” i “Da li me voli” su potencijalni indie-pop hitovi na tragu novovjeke prerade 80-ih, “Ponekad” u stilu New Ordera podjednako je plesna, no dio pjesama zamjetan je samo zbog efektne produkcije.

Kao najdojmljivije valja izdvojiti “Zbog nas” kao zanimljiv sraz novovjekog post-punka i pratećih blues vokala, vrlo intimnu “Od svjetla i ptica” kojoj ćemo oprostiti citiranje U2 i zaključnu baladu “Žene su lijepe kad plaču”, zahvaljujući i fino utkanim gudačima.

Unatoč ponekim manama, “Svijet je lijep” mjestimice je efektan i možda najhitoidniji album benda koji već predugo stoji na dovratku prve pop-rock lige, ako tako nešto u Hrvatskoj uopće postoji. Oslanjanje na kurentne britanske indie-rock vedete donekle je prenaglašeno, ali premalo je bendova u nas koji koliko-toliko drže dosluh sa svijetom pa ne valja suditi preoštro.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 11:24