ZNALCI BIRAJU

Bob Dyan: Je li 79-godišnji pjesnik dosegnuo magiju mladog buntovnika?

Tri poznavatelja opusa velikog kantautora, nakon izlaska sjajnog albuma Rough And Rowdy Ways, biraju njegovih 10 najboljih albuma

Tri poznavatelja opusa velikog kantautora, Aleksandar Dragaš, Ante Tomić i Tomislav Brlek, nakon izlaska sjajnog albuma Rough And Rowdy Ways, biraju 10 najboljih albuma Boba Dylana.

ALEKSANDAR DRAGAŠ

Svesti tako obimnu i bogatu diskografiju poput Dylanove, sačinjenu od četrdesetak studijskih albuma, ne računajući brojna live i bootleg izdanja, na samo deset najboljih nemoguća je misija, bez obzira na to što smatrali pod “najboljim” Dylanovim albumima. Bilo da je posrijedi lista aklamativno (po ocjenama javnosti i kritike) njegovih najboljih albuma, bilo da su posrijedi (povijesno gledano) njegovi najvažniji ili (za kasniji razvoj rock i popularne glazbe) najutjecajniji albumi. Koji god aršin primijenili, Dylanov opus od četrdesetak studijskih moguće je svesti tek na dvadeset najboljih, pa da na njoj nađu njegovi ključni i nezaobilazni albumi.

Jedini aršin koji sam mogao primijeniti bio je taj da iz četrdesetak sačinim listu od deset meni “najdražih” Dylanovih albuma; posloženih isključivo prema tome koji su mi intimno najbliži, pri čemu ću biti krajnje iskren pa opet napisati da me Dylan na prijelazu iz 70-ih u 80-e, zato što sam kao klinac od trinaest-četrnaest godina bio samo u punku i novom valu, baš i nije zanimao. Tome je bilo tako i jer je od 1977. do konca 1989. snimao loše albume s kojih bi zabljesnula tek pokoja pjesma, a to mišljenje nisam promijenio ni do danas.

Od sredine 80-ih, zahvaljujući mojoj rano razvijenoj opsesiji Springsteenom, počinjem drugačije gledati na Dylana i otkrivati, koliko se to moglo bez svemogućeg interneta, njegove albume objavljene od ranih 60-ih do sredine 70-ih. I tako sam došao do zaključka da je sredinom 60-ih bio više punk nego mnogi kasniji pankeri.

Mnogi će reći da iz tog perioda ionako potječu njegovi najbolji albumi, no Dylan mi je ponovo postao vrlo zanimljiv kad je objavio “Time Out Of Mind” (1997.), s kojim počinje njegova renesansa. Stoga i nije čudno da se moja lista Dylanovih deset sastoji od albuma koje je objavio od 1962. do 1975. te od 1997. do 2020. godine. Krajnje je osobno i što Dylanove albume iz 21. stoljeća volim i cijenim koliko i one iz 60-ih i prve polovine 70-ih, kad su i on i rock bili mlađi, a njegova djela revolucionarna i nevjerojatno utjecajna. Dylan više nikada neće imati auru kakvu je imao u 60-ima, ali jako mi se dopadalo kako je od 1997. godine naovamo, nakon dvadesetak “izgubljenih” godina, ponovo postao aktualan i interesantan.

Njegov pogled na “moderna vremena”, ali i “stari svijet” iz kasnije, da ne velim “staračke” vizure nakon 1997. godine, uz način na koji iščašuje glazbene stilove uz koje je odrastao, podjednako mi je bio zanimljiv kao i njegova buntovnost, prevratništvo i sposobnost promjene sebe i društva kakvu je kao “mladac” iznjedrio ranih i sredinom 60-ih, baš kao i njegov ponovni procvat “zrelog muškarca” sredinom 70-ih. Upravo iz te tri “faze” i potječu albumi koje sam odabrao prema osobnom ključu, dok me “faza” religijskog konvertitstva i traženja samoga sebe u supijanim “srednjim godinama” ni danas ne dotiče, premda je i tijekom nje snimio krasnih pjesama.

Da bi ova lista “ultimativnih” Dylanovih albuma, po mom ukusu, bila koliko-toliko kompletna, na njoj bi se morao naći i iznimno mi drag dvostruki album “The Basement Tapes”, a uz njega i “John Wesley Harding”, ili “Desire”, ili “The Times They Are A-Changin’”, ili “Another Side Of Bob Dylan”, no za taj “propust” slobodno okrivite urednika koji nije dozvolio listu od barem tucet, nego od tek deset albuma najvećeg od najvećih.

Top 10 Dylanovih albuma by Dragaš

1. Highway 61 Revisited

2. Bringing It All Back Home

3. Blonde On Blonde

4. Rough And Rowdy Ways

5. Modern Times

6. The Freewheelin’ Bob Dylan

7. Love And Theft

8. Time Out Of Mind

9. Blood On The Tracks

10. Nashville Skyline

TOMISLAV BRLEK

Kako je jedna od njegovih najupadljivijih odlika nepredvidljivost, nije čudno da Dylan ima osebujan odnos prema konceptu albuma. Pored nekoliko apsolutnih klasika, koji su k tome i definirali formu (odmah je i proširivši na dvije ploče), često bi od snimljenog materijala odabrao po općem sudu ni izdaleka najbolje verzije, pa čak ni pjesme. Mada bez konkurencije po pitanju upućenosti u sve vrste američke glazbe (koja najvećim dijelom potječe iz Europe i Afrike), nikada, zapravo, nije snimio neosporno remek-djelo isključivo od tuđeg materijala, uz tek jedan izuzetak - Hard Rain, na kojem je drastičnom žestinom prearanžirao i stari i novi materijal - nije se proslavio ni živim albumima izdavanim u stvarnom vremenu, premda je njegova koncertna karijera po dugovječnosti, broju nastupa i raznovrsnosti također nadaleko bez premca te štedro nudi prvoklasan materijal.

Sve u svemu, četrdesetak albuma kroz šest desetljeća pokazuju da Dylan nastoji u studiju boraviti što kraće - za prvih mu je 16 albuma dostajalo ukupno tri mjeseca, dok su Beatlesi samo na Sgt. Pepper utrošili 129 dana. U samo tri i pol godine, od lipnja 1964. do studenog 1967., snimio je pet djela od kojih bi mu svako za sebe osiguralo historijski i umjetnički status koji uživa. Na još uvijek samostalnom Another Side of Bob Dylan raskrstio je s predodžbom o bilo kakvom fiksnom muzičkom, nekmoli idejnom, identitetu, posežući za mnoštvom stilova, razvijajući potencijal korištenja pjevane riječi do neslućenih razmjera, kako rimovanjem tako i u svakom pogledu nepredvidljivom artikulacijom, uspostavivši posvemašnju dvosmislenost kao jedino načelo.

Napola električni Bringing It All Back Home odlučno poseže za crnačkim utjecajima, naročito s obzirom na ritmičku fleksibilnost i pomaknute akorde koji melodiju čine jasnom koliko i neuhvatljivom, dok su tekstovi manje organizirani logički, a više aliteracijama i asonancama, što sve skupa u prvi plan dovodi izvedbu kao cjelinu verbalnih i metrička okolišanja koja daleko nadilazi zbroj dijelova. S nemalim osloncem na virtuoznost Mikea Bloomfielda na gitari i Ala Koopera na orguljama Hammond (koje nikad prije nije svirao), ironično samosvjesnim pristupom tradicijama kao što su rockabilly, country blues i jazz balada, Highway 61 Revisited predstavlja obrazac za sve albume koje će objaviti u 21. stoljeću, pa i vrhunac elokventne eluzije, “Love and Theft”.

Elektrofoničku sofisticiranost postignutu na ploči koja je najviše vezana uz New York, a snimljena u Nashvilleu, dvostrukoj Blonde on Blonde, opisat će kao thin, wild mercury sound, u kojem teturavim blues tercama i kvintama daje osebujnu preciznost, preobraćajući linearne sljedove u beskrajne cikličke forme. Potpuno suprotno, John Wesley Harding, snimljen za ciglih šest sati, demonstrirat će da se pravocrtnost i neiscrpnost ne isključuju te da su i unutar kriptično sažetih pjesama moguća svakovrsna iznenađenja - recimo, izostavljanjem refrena.

Uz mogošto drugo, Blood on the Tracks posebno izdvaja radikalan utjecaj Joni Mitchell na štimove, motive i narativnu strukturu, a Desire, koji je gotovo čitav snimljen u jednu noć, jedinstvena usklađenost s Emmylou Harris u harmonijskom i Jacquesom Levyjem u tekstualnom aspektu, dok funkcionalne distonacije i vokalne permutacije dosežu idiosinkratične krajnosti. Od naslova i omota pa do samouvjerenosti kojom prastare rifove i fraze pretvara u nešto što se nikad nije čulo, Time Out of Mind po svemu je programatski album - kad ne bi bio trideseti po redu.

Top 10 Dylanovih albuma by Brlek

1. Blonde on Blonde

2. Desire

3. Bringing It All Back Home

4. Hard Rain

5. Blood on the Tracks

6. Time Out of Mind

7. Highway 61 Revisited

8. Another Side of Bob Dylan

9. John Wesley Harding

10. Love and Theft

ANTE TOMIĆ

Znao sam, naravno, “Knockin’ on Heaven’s Door” jer je to na školskim ekskurzijama bilo teško izbjeći. Uspomena na “Knockin’ on Heaven’s Door” obično je neraskidivo vezana s uspomenom na mučninu od kruškovca i zapaljene zavjese u motelu na Bledu. Ali, ta je jedna pjesma bila jedina koju smo znali. U vremenu u kojemu smo odrastali on je gotovo zaboravljen, otpisan i prekrižen, grešnik koji je otkrio Isusa i snimao čudne ploče koje nikoga nisu zanimale.

U našoj generaciji, tko je držao do sebe, pokazivao se sa Smithsima i New Order, a da je tkogod izašao na ulicu noseći pod rukom “Infidels”, “Saved” ili kakvu drugu strahotu iz kršćanske faze Boba Dylana, ekipa bi ga satrala od zajebancije. Čudno je kad se toga sjetite danas, četrdeset godina kasnije, čitajući superlativne kritike njegova novog, trideset devetog studijskog albuma: “Rough and Rowdy Ways”.

Uglavnom, sve do jeseni 1997. on mi nije mnogo značio. I onda - tras! “Time Out of Mind” na prvi me dodir zarazio. Idućih nekoliko godina nezasitno sam slušao Dylana, prvo redom, štreberski, a onda napreskok, brsteći sad ovdje, sad ondje, sakupljao sam bootlege, putovao na koncerte, čitao knjige Greila Marcusa. Nakon svega mislim da bih mogao reći da iz Boba Dylana imam žuti pojas. Znao bih, vjerujem, prepoznati kad je nešto stvarno dobro, a kad baš i nije. Premda to nije uvijek lako.
Nevolja je s obožavateljima, pa i mnogim kritičarima, da se, za moj ukus, prečesto raspamećuju.

Za “Rough and Rowdy Ways” kažu da je desetljećima unatrag najbolje izdanje Boba Dylana, zaboravljajući da su jednaku stvar napisali koliko jučer, i to opetovano, i 2015. i 2016. i 2017. godine, kad je Dylan objavljivao revijski repertoar iz pedesetih. Postanete malo sumnjičavi kad shvatite da je jedan, objektivno, sporedni naslov poput “Shadows in the Night”, s pjesmama koje su Frank Sinatra i Dean Martin stoput bolje otpjevali, ocijenjen kao Dylanovi klasični albumi.

Neumjereni me je ushit učinio opreznijim, a i vama bih to savjetovao. Prije nego što se naglavačke bacite u pohvale, uzmite samo sat i pol da poslušate, na primjer, “Blonde On Blonde”. Meni je to najdraži od tri velika albuma objavljena između proljeća 1965. i ljeta 1966. Dylan je mlađi nego ikad, zaljubljen, zanosan i na trenutke potpuno neodoljivo, lakoumno veseo. “I’ve Made Up My Mind to Give Myself to You” s “Rough and Rowdy Ways” je, priznat ću, odlična ljubavna pjesma, ali na “Blonde on Blonde” naći ćete barem tri bolje: “Visions of Johanna”, “Just Like a Woman” i “Sad Eyed Lady of the Lowlands”.

Najbolja kolekcija pjesama nekoliko desetljeća unatrag brzopleta je ocjena. Bob Dylan imao je najmanje jednako dobru 2006. kad je objavio “Modern Times”, a ni “Together Through Life” iz 2009. i “Tempest” iz 2012. nisu za bacanje. Tu je, napokon, i moja prva ljubav iz 1997. Superlativnim ocjenama posljednjeg naslova Bob Dylan se, neobično će zvučati, zapravo podcjenjuje.

Staro gunđalo već dulje od pola stoljeća stvara glazbu i kojiput je genijalan, kojiput dobar, a kojiput... jebi ga. Meni, recimo, nikad neće dosaditi šesnaestominutna “Highlands” koja zatvara “Time Out of Mind”, ali nakon što sam triput poslušao “Murder Most Foul” s kraja “Rough and Rowdy Ways”, prilično sam siguran da joj se više neću vraćati.

Top 10 Dylanovih albuma by Tomić

1. Time Out of Mind

2. Blonde On Blonde

3. Bringing It All Back Home

4. Highway 61 Revisited

5. The Freewheelin’ Bob Dylan

6. Blood on the Tracks

7. The Basement Tapes

8. Oh Mercy

9. Desire

10. Modern Times

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 11:14