Šest godina nakon njegovog najmodernijeg albuma “Toleranca” i tri nakon interesantnog okušavanja na internacionalnoj sceni s “20th Century Man” na engleskom, Gibonni se napokon vratio s novim studijskim albumom namijenjenim prvenstveno publici u Hrvatskoj i susjedstvu. I to ne sam nego veslo uz veslo s prijateljem, starim morskim i glazbenim vukom Oliverom s kojim je ostvario nekoliko velikih uspjeha, uključujući legendarnu “Cesaricu”. Unatoč toj, relativno dugoj povijesti surađivanja “Familija” je prvi zajednički album Gibonnija i Olivera, vjerojatno prvi takav duet-album dva istaknuta hrvatska glazbenika, možda donekle zamišljen i poput zajedničkih albuma kakve su u country glazbi snimali Nelson i Cash ili Nelson i Haggard.
Nema sumnje, ugodna i pristojna “Familija” bit će jedan od najprodavanijih i najnagrađivanijih albuma u tekućoj dekadi, što god to značilo i bilo relevantno ili ne, a koncertna proba na Trgu bana Jelačića pokazala je da će i za zajedničkim koncertima vladati velika potražnja. Od tako zamišljene suradnje - Gibo je kao producenta doveo Bratoša, a Oliver u istoj ulozi Elvisa Stanića, uz niz gostujućih glazbenika poput Manua Katchea za bubnjevima, Pina Palladina, španjolskog usnog harmonikaša Antonija Serrana, Matije Dedića za klavirom, Miroslava Tadića za klasičnom i Vlatka Stefanovskog za električnom gitarom - nije valjalo očekivati velike stilske pomake, pogotovo ne proboj u neke progresivnije sfere, ali nije ispalo ni po onoj “puno baba, kilavo dite”.
“Familija” je prije i poslije svega solidan pokušaj stapanja onoga što Gibonnija čini Gibonnijem, a Olivera Oliverom, pri čemu prvi dio vokalno pripala Gibonniju koji je napisao sve skladbe, a nakon kratkog Tadićevog instrumentala Oliveru, da bi završnica prošla u ozračju dvaju dueta. Ipak, zamjetan je potpuni otklon od pokušaja da ostvare nešto što će u njihovim pojedinačnim opusima biti novo ili bitno drugačije. Novum je tek u tome što je “Familija” njihov prvi zajednički album s hitovima za zajedničku, ali i osobnu uporabu. Nećete ovdje doživjeti veliko uzbuđenje ili neku novu strast kod dvojice od četiri-pet naših najpopularnijih izvođača.
Prije bi se reklo da se “Familija” doima poput mirne i ugodne plovidbe, ne s razvijenim jedrima na jakom maestralu ili buri, ne daj bože jugu ili tramuntani, nego po bonaci s motorom na pola snage, dok se traži omiljena “pošta za ribanje”, ona kod koje su dva “ribara” najbliži, a to je srednjostrujaški pop sentiment, urešen elegantnom spregom akustičnih i električnih instrumenata te s dobrom uncom dalmatinsko-sredozemne glazbene popudbine koju svaki na svoj način vuku kroz osobni i zajednički opus. U takvoj konstelaciji balada “Udica” koju pjeva Gibonni i također balada “Gdje to piše” koju pjeva Oliver najefektnije su na ujednačenom albumu koji ipak nije na razini “Judi, zviri i beštimje”, “Mirakula”, “Tolerance” ili najefektnijih Oliverovih albuma, ali nije ni daleko od toga. More je bilo mirno, riba je grizla, stari prijatelji su se fino proveli, ugodno je i nama slušati njihove “ribarske” priče, ali kapitalci nisu grizli ili su ispali s udice.