LEGENDARNI FOLK-PUNK KANTAUTOR

BILLY BRAGG ZA JUTARNJI UOČI PRVOG NASTUPA U HRVATSKOJ Iskustvo na rudarskim štrajkovima 80-ih podučilo me da se glazbom ipak ne može mijenjati svijet

 GETTY IMAGES
Britanski ljevičarski autor nastupit će 9. kolovoza na primoštenskom festivalu SuperUho

Daleke 1989. godine zaputio sam se na svoj prvi veliki inozemni open-air rock festival, onaj u Readingu, koji se kasnih 80-ih sveo na smetlište lošeg heavy metala i hard rocka. Nova koncepcija prometnula je Reading u prvoklasni alter-rock festival na kojem je tog ljeta zasjao i Billy Bragg, gorljivi engleski folk-punk kantautor s niskom aktivističkih i ljevičarskih albuma “Life’s A Riot With Spy Vs Spy” (1983), “Brewing Up With Billy Bragg” (1984), “Talking With The Taxman About Poetry” (1986) i “Workers Playtime” (1988). Činilo se kao da jednakim žarom nastavlja misiju i Woodyja Guthrieja i Petea Seegera, rječit poput Dylana, a bio je i ostao srodan i Joeu Strummeru, rekao bih i Elvisu Costellu pa i Bruceu Springsteenu.

Kasnije je objavio i dva albuma s grupom Wilco, “Mermaid Avenue” i “Mermaid Avenue II”, na kojima su uglazbljeni do tada neuglazbljeni stihovi Guthrieja, da bi posljednji album “Shine A Light: Field Recordings From The Great American Railroad” (2016) snimio s kantautorom i producentom Joeom Henryjem po kolodvorima između Chicaga i Los Angelesa kao još jedan hommage radničkoj klasi.

Nakon pressice na Readingu 1989. godine zagrlio me i poželio mi dobrodošlicu kao “socijalističkom prijatelju”, da bi se s pozornice poput Spitfirea obrušio po likovima koji su na štandovima prodavali nacističko znamenje. Kasnije se odrekao politike laburista kojima se donekle opet približio kad ih je u ruke preuzeo stari socijalist Jeremy Corbyn, a početkom 2010. godine došao je u žarište cijele Velike Britanije pa i dijela Europe pozivom na građanski neposluh u vidu neplaćanje poreza u trenutku u kojem je uprava Royal Bank Of Scotland željela isplatiti bonus od milijardu i pol funti svojim menadžerima iako je 2008. godine država ubrizgala 20 milijardi funti u tu istu banku, lošim kreditnim plasmanima i bahatom lakomošću dovedenu na rub propasti.

Je li bilo čudno ranih 80-ih i nakon eksplozije punka započeti karijeru folk-pjesnika naoružanog samo jednom gitarom?

- Ne, zapravo je za mene to imalo puno smisla. Punk se ispuhao, svi su se na top-listama igrali sa sintisajzerima i pjevali o konzumerizmu. Kao mladi pripadnik radničke klase koji pjeva pankerski nabrijane folk pjesme, samo uz glasnu električnu gitaru, bilo je posve drugačije od eskapizma novog romantizma, synth-popa i slične glazbe.

Kakve ste impresije stekli nastupajući na rudarskim štrajkovima 1984. godine?

- Iskustvo na tim štrajkovima podučilo me da se glazbom ipak ne može mijenjati svijet. To je izvrstan način da ujedinite ljude, izrazite solidarnost, ali glazba sama po sebi nije toliko djelotvorna. Samo publika, odnosno mase ljudi mogu promijeniti svijet i to je ono što od tada poručujem svojim slušateljima. Moja je namjera da ih upozorim da su oni odgovorni za mijenjanje svijeta.

Na vašem prvom mini-albumu imali ste skladbu “A New England”. Oduvijek je zvučala poput ljubavne pjesme no, čisto radi rasprave, kako ste ranih 80-ih zamišljali neku “Novu Englesku” i koliko je ona danas drugačija od neke vaše tadašnje vizije?

- Da, “A New England” jest ljubavna pjesma. Govori o tome kako je biti dio procesa u kojem nekoga voliš, ne samo kao osobu nego zajedno s njezinim djelima. Kao što se zapitao Antonio Gramsci, “je li moguće ostvariti zajedništvo ako pojedinac nije dovoljno voljen od drugih pojedinaca?”.

Kako to da ste posljednji album “Shine A Light: Field Recordings From The Great American Railroad” s Joem Henryjem snimili na kolodvorima između Chicaga i Los Angelesa?

- Tražili smo način da ponovo ujedinimo veliku tradiciju američkih “željezničarskih” pjesama kroz realnost američkih željeznica 21. stoljeća. Mogli smo otići u studio i snimiti album pod naslovom “Billy i Joe vole vlakove”, ali to ne bi bio izazov, a ni upola zabavno kao što nam je bilo snimati po kolodvorima.

Zašto ste snimili “Mermaid Avenue” albume s grupom Wilco?

- Zato što me da uglazbim neuglazbljene pjesme njezinog oca Woodyja zamolila njegova kći Nora Guthrie. Imala je kutiju njegovih rukopisa sa 3000 kompletiranih stihova, odnosno pjesama od kojih je za većinu Woody imao melodije, ali kako nije znao pisati notne zapise, a nije ih nikada snimio, ostale su bez notacija. Melodije je držao u glavi, no kad je 1967. godine umro, te su melodije zauvijek ostale izgubljene. Noru je sve više frustriralo i što je njezin otac pretvoren u ikonu dijela nove generacije sveučilišnih profesora. Znala je da je Woody prezirao bilo kakve ikone te da je potrebno novo vrednovanje i razumijevanje onoga što je činio pa je zaključila da je ključ jednog takvog procesa da se uglazbe stihovi koji su iza njega ostali neuglazbljeni, kako bi time oslobodila Guthriejev glas iz prašnjavih ruku arhivista. Stoga me pozvala da skladam melodije za neke od tih neuglazbljenih pjesama, a ja sam uvjerio članove grupe Wilco da bi suradnja sa mnom na tom poslu bila dobra ideja jer bismo time posredno surađivali s ocem tradicije protestnih pjesama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 10:45