Kad sam prvi put vidio beogradski Repetitor uživo, početkom svibnja 2008. godine kao gostujući sastav 12. Art & Music Festivala na kojem je godinu dana ranije pobijedio, bilo mi je odmah jasno da gledam jedan od najsimpatičnijih bendova poniklih na ovim prostorima u 21. stoljeću.
Kritika je unatoč nedostacima toplo primila prvijenac Repetitora “Sve što vidim je prvi put” (2008. Odličan hrčak), ali nastupi uživo, hvaljeni zbog radosne proizvodnje buke, sazdane po uzoru na Fugazi i Sonic Youth, Nirvanu i Pixies, premda njihovi stihovi sugeriraju egzistencijalističke muke i tjeskobe, bili su presudniji za uzlet Repetitora.
Sve manje mana
Jako bitna stavka u zaljubljivanju u Repetitor bila je i još uvijek jest mladost i izgled Borisa Vlastelice (gitara, vokal), Ana-Marije Cupin (bas, vokal) i Milene Milutinović (bubnjevi). Poput Thurstona Moorea krakati i mršavi Boris koji iz petnih žila urla u mikrofon dok nemilice dere po distorziranoj gitari, malecna Ana-Marija koju bas-gitara samo što ne pretegne preko ruba pozornice i Milena od koje vidiš samo vitlanje kose i dvije ruke kako mlate po bubnjevima kao da je sestra Davea Grohla, ostavljaju dojam kakav i treba ostavljati jedan indie-rock bend. Oni ne izgledaju poput slučajne naplavine ljudi koji ne znaju što bi svirali.
Ne, taj bučni trio izgledom isijava strast glazbe koja im je užasno važna. Da imam sedamnaest, a posebice nakon nedavnog fantastičnog koncerta u solidno popunjenoj Močvari, kojim su još jednom potvrdili da spadaju u omiljene “nove bendove” zagrebačke publike, Repetitor bi mi bio najdraži bend. A i ovako ih volim, unatoč nekim manama koje su srećom sve manje uočljive.
Neko vrijeme, bilo je to osjetno i na debi albumu, Repetitor su premalo ispucavali pamtljive melodije koje sada itetako prosijavaju kroz naslage distorzirane i ritmički razularene buke. Njihov drugi album “Dobrodošli na okean” (2012. Moonlee) ima tek devet pjesama i traje samo 27 minuta, ali u toj kratkoći leži njegova slatkoća. U genijalnoj “Šteta” točno konstatiraju kako smo mi “ružni, prljavi, glupi, zli”, a ne oni koje smatramo takvima. Mi jer smo im to dopustili, mi jer nam je draža udobnost, prijatnost, dostupnost i lakoća, kako konstatiraju u podjednako izvrsnoj “Dostupni i laki”, britkoj kritici ovisnosti o internetu i mobitelima. A, onda smo još popušili i ljude koji su samo “oprali svoja lica i sada su im kao nova”, kako to s gađenjem Repetitor konstatira u još jednom bučnom deliriju “Lica”.
Njih troje zajedno potpisuju glazbu i stihove i prilično su se izvještili u tome da s malo riječi kažu mnogo, što je bila velika i važna odlika blistavog post-punka Šarla Akrobate, Discipline kičme i Obojenog programa. Neki će reći da je gađenje spram balkanskih politika i ovdašnjeg turbokapitalizma - podjednako razumljivo u Beogradu, Zagrebu, Skoplju, pa i u Ljubljani, a pogotovo u Sarajevu - neka druga priča, ali zar to nije identifikacijski kod regionalnih (post)tranzicijskih indie-rock bendova poput Repetitora?
Bliski bendovi
Kultni Obojeni program, predvođen velikim pjesnikom i mojim doživotnim prijateljem Kebrom kojem sam imao sreću objaviti debi album “Najvažnije je biti zdrav”, ima pravo smatrati se, ako ne očevima, onda barem kumovima Repetitora.
Kad malo pomnije čovjek promotri i posluša Repetitor i stilski bliski bend Vlasta Popić koji je bio više nego dobra predgrupa Repetitoru u Močvari, pa Stuttgart Online, Tričke i niz drugih grupa poniklih u 21. stoljeću, čini mu se kako je Obojeni program - nadam da će nakon izvrsnog albuma “Kako to misliš: mi?” ponovo zasvirati u Močvari - postali i jedan od najutjecajnijih bendova na ovim prostorima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....