Praunuka slavnog skladatelja voli provocirati, uprizorenje ‘Prstena Nibelunga‘ izazvalo je skandal u Njemačkoj

+

Bayreutske svečane igre, Wagnerov tradicionalni ljetni festival, najveće svjetsko svetište klasične glazbe, ove godine slavi 150. rođendan. Na našu sreću i ponos, ne bez sudjelovanja jedne hrvatske operne umjetnice, prvakinje Berlinske državne opere Unter den Linden, međimurske, a svjetske sopranistice Evelin Novak. Nju umjetnička ravnateljica festivala, Wagnerova praunuka Katharina Wagner, već četvrto ljeto zaredom poziva na festival, dodjeljujući joj više uloga. Počela je kao jedna od Rajninih kćeri, Woglinde, u prvom i posljednjem nastavku kultne tetralogije Prsten Nibelunga (Rajnino zlato i Sumrak bogova), te kao prva od Klingsorovih čarobnih djevojaka (Cvjetnih djevojaka) u Parsifalu, da bi ove godine u „Prstenovu predvečerju“, Rajninu zlatu, debitirala kao Freia, božica ljubavi i ljepote, otkrivši punu ljepotu svojega anđeoskoga glasa, suptilne sceničnosti i perfektne dikcije. Savršeno je tijekom četiriju ljeta svladala pjevanje u specifičnostima akustike kompletnog drvenog interijera Wagnerova kazališta, gdje je orkestar mahom zatvoren i ispod scene (gudači su otvoreni, tako da između scene i gledališta ipak postoji uska rupa), te se zvuk višestruko odbija i stiže do pjevača i publike u zakašnjenju, što traži iznimnu vještinu i napore za sveukupnu sinkronizaciju. Glazbeno je vodstvo tradicionalno u rukama najvećih wagnerijanaca, dirigenata i pjevača, u tome nema dvojbe, ali redateljski Katharina Wagner uvijek preferira inovaciju i provokaciju, kako su to već njezin otac Wolfgang i stric Wieland nakon Drugog svjetskog rata osmislili s ciljem denacifikacije Wagnerovih uprizorenja, kojima odišu i današnje predstave.

Sopranistica Evelin Novak

Jana Haluza

Daleko od mitologije

Tamo je tradicija da se Wagnerova remek-djela promišljaju daleko od germanske mitologije i šljemova s rogovima te svode na opće humanističke teme današnjice, kako to voli njemački Regietheater, gdje je redatelj na vrhu produkcijske hijerarhije. No, to i dalje izaziva negodovanje tradicionalne publike, koju Katharina očito voli provocirati, pa je tako najveći skandal ovogodišnjeg jubilarnog festivala (koji se u mjesecu između 24. srpnja i 26. kolovoza odvija „tek“ 114. put jer su mnogi festivali od prvog godišta prije 150 godina preskočeni uslijed financijskih i ratnih nedaća) izazvalo scensko rješenje premijernog uprizorenja upravo Prstena Nibelunga, koji svi posjetitelji uvijek najviše iščekuju, spremni na sveukupno 16 sati u četiri dana „cjelokupnog umjetničkog djela“. Glazbenom je izvedbom ravnao trenutačno najveći autoritet za Wagnerove opere, Nijemac Christian Thielemann, koji je svoju interpretaciju ovaj put temeljio na suptilnim dinamičkim nijansama i smirenosti kao protuteži sveprisutnoj užurbanosti današnjice. Ali ubrzanost se zato itekako odražavala u slikama; pod nazivom „Ring – Vom Mythos zum Code“ (broj 10010110 jest pritom 150 u binarnom kodu) njemački redatelj Marcus Lobbes povjerava umjetnoj inteligenciji da odabire sadržaj projekcija na sceni, gdje su pjevači odjeveni u monokromne kostime i ne miču se puno, silaze tek kada netko u radnji umre. Nema tu puno režije, zbog čega se Lobbes u projektu naziva ne redateljem, već kustosom; on je sa svojim suradnicima postavio koncept te odabrao bazen fotografija i videa festivalske povijesti iz kojega umjetna inteligencija u trenutku izvedbe bira što će projicirati, reagirajući u realnom vremenu na auditivne poticaje. Reakcija publike i kritike uglavnom je negativna, autorski je tim ispraćen bukanjem i raznoraznim urlicima negodovanja jer mnogi koji su planirali godišnji odmor upravo prema terminima ovoljetne nove tetralogije, za što su puno platili, nezadovoljni su iskustvom koje ne ispunjava njihova očekivanja, žale se na negledljivost predstave i pretjeranu brzinu izmjena vizuala. Iako ih je kustos sa svojim timom noćima nakon premijere pokušavao usporiti, dojmovi se nisu znatno popravili. Isto tako, i prošlogodišnji je Parsifal ove godine „poboljšan“ uklanjanjem kompletne tehnologije „proširene stvarnosti“ koja se na premijeri prije dvije godine i na prošlogodišnjoj reprizi mogla doživjeti gledajući kroz specijalne 3D naočale, u čemu je, uz nadoplatu, moglo uživati tek tristotinjak od sveukupno 2000 posjetitelja u gledalištu. To se pak ne uklapa u Wagnerovu ideju demokratizacije kazališta u kojemu je osmislio amfiteatralno gledalište bez povlaštenih mjesta („kutije“ od loža u pozadini imaju najgoru akustiku i vidljivost, premda su i dalje najskuplje).

Ove je godine vodstvo zamolilo američkog redatelja Jaya Sheiba da produkciju prilagodi klasičnim sredstvima izražavanja, makne proširenu stvarnost, uz dodatak projekcija bliskih detalja scene na pozadinskom platnu. Mučninu u gledalištu izaziva pseudorealističan prikaz šivanja Amfortasove rane tijekom dugotrajnog Gurnemanzova monologa, u potresnom distopijskom prikazu posljednje Wagnerove opere, prve i jedine pisane baš za to kazalište. U pustinji uslijed i nakon ekološke katastrofe Sveti gral među relikvijama simbolizira golemi kristal kobalta kao redateljski kritički komentar na iskopavanje litija i kobalta za moderne baterije u svijetu, poglavito u Kongu. Najatraktivniji je vizualno drugi čin koji donosi Klingsorov čarobni vrt u žarkim cvjetnim bojama i obličjima, s čarobnicama u ružičastim odijelima i s platinastim uvojcima poput Barbie, među kojima kristalnim glasom dominira naša Evelin, a središnji čarobnjak Klingsor-svodnik ipak nosi šljem s rogovima, ali uz karikaturalni odmak (sjajan havajski bariton Jordan Shanahan). Da ne spominjemo sada ostale, koji su redom briljantni, ali ih naša publika ne poznaje, recimo tek da izvedbu predvodi Španjolac Pablo Heras-Casado, izvrstan novi wagnerijanac, koji je majstorski ravnao ansamblom, u akustici gdje je orkestar u svojem puhačkom i udaraljkaškom korpusu „daskama koje život znače“ prigušen, tako da su u prvom planu sve nijanse vokalnih interpretacija. Orkestar i zbor sastavljeni su od umjetnika raznih europskih, mahom njemačkih glazbenih institucija koji ovdje provode radni godišnji odmor (samo ne od Bečke i Berlinske filharmonije, koje u isto doba orkestralno opskrbljuju drugo klasično ljetno svetište, Salzburški festival u Mozartovu rodnom gradu), a cijeli će festivalski ansambl prvi put u 150 godina festivala napustiti Bayreutsko kazalište te nastupiti izvan Bayreutha nakon što festival završi. Ovaj ga španjolski maestro vodi na španjolsku turneju i u pet gradova dirigira koncertnim izvedbama ulomaka iz Wagnerovih opera, kako bi dodatno popularizirao festival.

Rajnino zlato

Enrico Nawtarh

Uštimavanje i preludiranje

Prije nego što počne izvedba u kazalištu, orkestru je strogo zabranjeno uštimavanje i preludiranje – sve se pripreme trebaju odviti prije nego što uđe prvi posjetitelj, a izvedbe počinju tek nakon što se publika umiri, iz posvećene tišine, od nevidljivog orkestra i dirigenta. Premda je u praksu uvedeno da se nakon prvog čina Parsifala ne plješće, jer on završava ritualom vitezova Svetoga Grala, nova publika taj običaj ignorira (navodno to nije tražio ni sam Wagner), a i najžarkiji nositelji te tradicije polako odustaju od utišavanja. U ulozi Kundry na premijeri Parsifala 2023. pjevala je megapoznata Letonka Elina Garanča, mezzosopranistica, dok je ove godine u njoj debitirala zasad nepoznata mlada Finkinja Miina-Liisa Värelä, sopranistica „otežana“ glasa, ali moćnog volumena, podsjetivši nas na mit o Hrvatici Milki Trnini koja je, također sopranistica, tom ulogom u Bayreuthu 1899., na poziv Wagnerove udovice Cosime, Lisztove kćeri, postavila novi standard suvremene psihološko-glumačke operne kreacije u toj kompleksnoj i kontroverznoj ulozi. Kako je četiri godine kasnije pristala nastupiti na prvom Parsifalu izvan Bayreutha, u njujorškom Metropolitanu, oko čega je obitelj Wagner vodila neuspješnu pravnu bitku štiteći posmrtnu Richardovu želju da to ostane ekskluzivni bayreuthski naslov, razišla se s Cosimom. Vrata Bayreutha ostala su joj doživotno zatvorena, ali su se s istom ulogom sedam desetljeća kasnije tijekom tri ljeta otvorila njezinoj sunarodnjakinji Dunji Vejzović. Prvi je Hrvat u Bayreuthu bio bariton Josip Kašman koji je 1882. pjevao Amfortasa u Parsifalu, a nakon njega tijekom četiri ljeta prvoga desetljeća 21. stoljeća hrvatske baritonske boje branio je prvak Kölner Oper, Miljenko Turk, u epizodnim rolama Parsifalovih štitonoša. Od hrvatskih pjevača na festivalu zasad rekordan broj nastupa (50!) drži tenor Tomislav Mužek koji je tijekom 20 godina u bayreutskim produkcijama Ukletog Holandeza pjevao istaknute uloge Kormilara i Erika, a prvi put je ondje stigao još 1999. kao član zbora, čime je pokrivao troškove studija solopjevanja u Beču. Mnogima je u svijetu klasike Bayreuth presudna stepenica u karijeri, pa je tako u ljeto 1959. tamo Lohengrina dirigirao Lovro von Matačić (nažalost, više se nikad nije ondje vratio), a nakon njega četiri ljeta i naš Berislav Klobučar, koji je svoje prve godine, 1964., ravnao čak cijelim ciklusom tetralogije Prsten Nibelunga, što se i danas smatra vrhuncem karijere jednog dirigenta. Da se vratimo u trenutak ovoljetnog obljetničkog festivala, koji istodobno slavi i 150. godišnjicu praizvedbe Wagnerova „opusa magnuma“, tetralogije Prstena Nibelunga: grad živi festival i obljetnicu, uz mnoge sadržaje, koncerte, predavanja i izložbe, uz neprestanu i dalje sveprisutnu denacifikaciju, obiteljsko obračunavanje s nacističkom i antisemitističkom prošlošću, na „Zelenom brežuljku“ nadomak povijesnoj zgradi Wagnerova kazališta podignuta je i njegova manja kopija u obliku šatora s 200-njak sjedala i gledalištem prilagođenim najmlađima, gdje u prilagodbi djela redovito sudjeluje i naša Evelin Novak, čiji su termini tijekom cijelog festivala popunjeni. Posebnost festivala bilo je samo otvorenje 25. srpnja uz Beethovenovu 9. simfoniju u Festivalskoj palači, što se dogodilo samo jednom prije toga, na otvorenju prvog poslijeratnog festivala 1951.

Drugi put u povijesti

To je drugi put u festivalskoj povijesti da je u kazalištu izveden i ton glazbe koja nije Wagnerova, to je jedino djelo drugog skladatelja kojemu je dopuštena izvedba u tom hramu, jer je to djelo bilo od posebne važnosti za njegov život i karijeru; u mladosti je ručno prepisivao partituru, organizirao je i vodio revalorizirajuću izvedbu u Dresdenu s velikim uspjehom, te je upravo nju odabrao za svečanost obilježavanja postavljanja kamena temeljca za svoje novo kazalište na „Zelenom brežuljku“ u Bayreuthu. Bilo je to na njegov 59. rođendan, 22. svibnja 1872. (kazalište je dovršeno 4 godine kasnije i otvoreno prvim festivalskim izdanjem), u tamošnjem Markgrofovskom opernom kazalištu, zbog kojega je i odabrao taj grad za svoje svetište, u prostoru koji je naknadno proglasio premalenim za svoje produkcijske apetite. Zanimljiv je podatak da u njemu od osnutka 2020. godine hrvatski kontratenor i menadžer Max Emanuel Cenčić svakoga rujna umjetnički vodi još jedan operni festival u gradu – Bayreuthski barokni operni festival, koji ove godine uprizoruje Händelovu operu Floridante. Wagner je navodno u nekoj enciklopediji naišao na članak o tom tada najvećem europskom opernom kazalištu koje je u stoljeću prije njegova dala sagraditi markgrofica Wilhelmine, sestra pruskoga kralja Friedricha Velikoga. Ionako je za svoje idealno radno okružje tražio gradić izvan velikih središta, gdje će publika ciljano hodočastiti i diviti se njegovoj genijalnosti. Stvorio je samome sebi spomenik koji i danas privlači ljubitelje njegova stvaralaštva, ulaznice je vrlo teško dobiti, čekaju se i do deset godina na listi čekanja, a prijave se računalno lutrijom odabiru i prilično su skupe, kao i smještaj u malim ekskluzivnim hotelima gradića. Hodočasnici s raznih krajeva svijeta, poglavito Europe i Amerike, ali i Južne Koreje, Kine, Japana i – najnovije – Ujedinjenih Emirata, kojima novac nije problem, dolaze se ovdje klanjati njegovu konceptu cjelovitog umjetničkog djela u idealnom ambijentu koji je, po njegovim uputama, na zelenom brežuljku nadomak srednjovjekovnoga grada idejno zacrtao njegov prijatelj, drezdenski arhitekt Gottfried Semper, ujedno i autor zgrade u kojoj je smještena Drezdenska državna opera, koja i nosi njegovo ime. Kopija njegova kazališta naknadno je sagrađena u Münchenu, jeftinije nam je tako otići do tamošnjeg Prinzregententheatera, gdje je donedavno redovito u sezonama Minhenskog radijskog orkestra dirigirao naš Ivan Repušić. Sjedala su jednostavna, drvena, bez naslona za ruke, ali ne sasvim gola: presvučena su tankim spužvicama s presvlakom, a za one kojima je to i dalje neudobno, na garderobama se uz dalekozore iznajmljuju i jastuci za sjedenje. Nema nikakva sustava hlađenja, ni klime, a ni titlova, sve je kao i u Wagnerovo doba, starinski, protestantski ogoljeno, jednostavno i bez ikakvih ukrasa koji bi odvlačili pozornost. Zeleni je brežuljak oko kazališta opremljen gastronomskim objektima „za svačiji džep“, od štandova s pjenušcem i luksuznih restorana, sve do pivskih vrtova i stolova s tradicionalnim bavarskim kobasicama bratwurst, tradicionalno služenima u lepinji uz uobičajene dodatke kečapa i senfa. Unatoč pojedinim „narodskim“ elementima, dress code je strogo određen: žene moraju biti u dugim svečanim haljinama, a muškarci u nužnim smokinzima s leptir-mašnom, koji se mogu unajmiti u specijaliziranim salonima grada. No, uz kobasice, tu je još jedna opuštajuća karika: kazališni interijer, opremljen ugrijanim rasvjetnim tijelima, često dosegne temperature saune, svako toliko netko u publici izgubi svijest, a onima koji izdrže nudi se osvježenje gaženjem hladne vode. U blizini kazališta smješteno je povijesno Kneippovo lječilište s otvorenim bazenom, besplatnim za publiku, koja u dugotrajnim jednosatnim pauzama između činova, nakon što je nešto pojela i popila, s olakšanjem izuva lakirane cipele, diže skute i nogavice te hoda u krug bosa po plitkom bazenu hladne izvorske vode, uz terapeutsko hlađenje i odmaranje natečenih nogu prema poznatoj Kneippovoj hidroterapijskoj tehnici.

Bježao od vjerovnika

No, vratimo se još malo Wagneru: nakon što je praktički život proveo u dugovima, bježeći od vjerovnika i političkih progonitelja, autor najveće operne reforme našao je žarkog podupiratelja u navodno mahnitome bavarskom kralju Ludwigu II. Otkupivši njegove dugove, ispunjavao mu je sve želje, dao mu kuću (Vilu Wahnfried, danas u vlasništvu grada Bayreutha kao Wagnerov muzej) i mjesečnu rentu te financirao izgradnju kazališta na „Zelenom brežuljku“, zemlji koju je Wagner besplatno dobio od građana Bayreutha. U svojem kazalištu sam je pokrenuo vlastiti festival i točno zacrtao koje se od njegovih deset opera ovdje smiju izvoditi, što su dosad poštovali njegovi nasljednici. Među njima nije bila i njegova prva operna uspješnica, opera Rienzi, inače njegova treća dovršena opera, pisana u maniri francuske grand opere, koju je sam Wagner smatrao „grijehom mladosti“, ali ju je najviše volio primjerice Hitler, zbog čega su je tek sada, za 150. godišnjicu, Wagnerovi nasljednici uvrstili u program kao prvu premijeru nakon otvorenja. Uz četiri nastavka ciklusa Prstena Nibelunga (Rajnino zlato, Valkira, Siegfried i Sumrak bogova), ove je godine uprizoren i Ukleti Holandez te spomenuti Parsifal, a sve su izvedbe počinjale u poslijepodnevnom terminu od 16 sati, kako bi, uz jednosatne izdašne pauze među činovima, predstave završavale malo nakon 22. Na kraju svake pauze oktet limenih puhača iz orkestra izlazi na balkon kazališne zgrade i svira neki od motiva djela koje se te večeri izvodi u kazalištu, kao obavijest publici da se predstava nastavlja. Od 1973. festival i Festivalska palača više nisu u isključivom privatnom vlasništvu obitelji Wagner: dionici su Zaklada Richard Wagner, grad Bayreuth, država Bavarska, Savezna Republika Njemačka i Društvo prijatelja Bayreutha kao privatno udruženje mecena i donatora. Unatoč sveprisutnom financiranju, festival se posljednjih godina suočava s novim financijskim izazovima, zbog kojih su, primjerice, ove godine produkcije „pojeftinjene“ smanjenjem članstva zbora i tehničkih zahtjeva, sve kako se ne bi narušio kontinuitet održavanja. Umjetnička je kreacija od početka u rukama obitelji Wagner, trenutačno je umjetnička ravnateljica festivala spomenuta skladateljeva praunuka, Katharina Wagner, kazališna redateljica i operna menadžerica s diplomom iste institucije na kojoj je studirao i naš Mužek – bečkog Sveučilišta za glazbu i izvedbene umjetnosti. U njezinim će rukama vodstvo ostati barem do 2030., a mi željno iščekujemo da pritom ostane dosljedna i u angažmanu hrvatskih vrhunskih opernih umjetnika.