Kad je Chris Eckman iz The Walkaboutsa na “Sonic Bullets - 13 From The Hip” The Bambi Molestersa iz 2001. otpjevao “Ice And Pinewood Trees”, navedena je pjesma bila predobra i prelijepa da ostane “visjeti u zraku” kao jedini susret autora i glazbenika koji su lako i brzo našli zajednički jezik. Do priželjkivane dublje suradnje dolazi osnutkom sastav The Strange čiji je nastupni album “Nights Of Forgotten Films” 2004. godine ukazao da je kolaboracija Eckmana i The Bambi Molestersa poput susreta duša izgubljenih pa pronađenih u “kozmičkoj američkoj glazbi” o kojoj je maštao pokojni Gram Parsons. Zanimljivo, taj “match made in heaven”, stvoren kroz kvalitetu Eckmanovog pjesništva i ugodu njegova glasa te zadivljujuću instrumentalističku imaginaciju The Bambi Molestersa, nije nastao u Joshua Tree u kojem je Phil Kaufman spalio Parsonsovo tijelo nego na relaciji Sisak-Zagreb-Ljubljana. U potonjoj je Eckman već neko vrijeme živio zbog ljubavi pa je suradnja bila lakše izvediva nego ona s Peterom Buckom iz Seattlea, gitaristom R.E.M.-a koji je svoj instrument i znanje, oduševljen onime što je od The Bambi Molestersa vidio i čuo u Kopru, doslovce poklonio na albumu “Sonic Bullets”.
Potpora HDS-a
“Nights Of Forgotten Films” ukazao je i da je The Strange više od pukog zbroja vrhunskog surf-rock benda i lidera amblematičnog gothic-americana sastava. To je defacto bio najbolji album na kojem je Eckman pjevao još od “New West Motel” (1993) The Walkaboutsa, a The Bambi Molestersima potvrda da kroz “drugo ime” besprijekorno funkcioniraju i kao vokalno-instrumentalni sastav. Nastavak se dugo čekao da bi napokon stigao ove jeseni s albumom “Echo Chamber” za čije je snimanje u Zagrebu, Ljubljani i Pragu stigla i potpora od strane Hrvatskog društva skladatelja u iznosu od 150.000 kuna, osiguranih kroz program “International”. Nažalost, nikakvu sličnu potporu The Bambi Molesters nisu dobili ranije, niti od jedne hrvatske kulturne institucije, a debelo su je zaslužili. Primjerice, kad su ih R.E.M. kao goste pozvali na srednjoeuropski dio svoje turneje 2003. godine, kad su išli nastupati na Novi Zeland, kasnije u Brazil, za snimanje albuma koje su distribuirali i licencno objavljivali ugledni svjetski diskografi, kad su njihove skladbe ulazile u filmove poput “Mars Attacks!” ili serije poput “Breaking Bad”.
Nažalost, malo nakon dovršetka albuma “Echo Chamber” došlo je i do raspada The Bambi Molestersa. Usporedo su Lada, Hrvoje i Dinko napustili i The Strange koji sada postaje glavni bend i Dalibora Pavičića i Chrisa Eckmana. Njima se uz već ranije pridošlog Luku Benčića (klavijature, gitare) nedavno pridružio i ostatak njegovog riječkog americana sastava My Buddy Moose, a tu su i također otprije prisutni trubač Andrej Jakuš i saksofonist Ozren Žnidarić. Nota bene, većinu skladbi s “Echo Chambera” potpisuju Pavičić i Eckman pa je za nadati se da će postalbumska tranzicija The Strangea proći relativno glatko, a možda postati i zalog da na treće glazbeno izdanje tog sastava ne čekamo toliko dugo. Prva koncertna provjera zakazana je za 13. prosinca u Tvornici kulture.
Dotle, valja se pozabaviti glazbom koja odjekuje albumom “Echo Chamber”. S obzirom na to da je i majstor tona ostao isti - Phill Brown koji je radio i na snimkama Led Zeppelina, Roxy Musica, Boba Marleyja, Traffica i mnogih drugih - sličnost zvučne slike ne čudi. Ipak, “Echo Chamber” zvuči dublje, šire, veće, elegantnije i grandioznije pa ako je “Nights of Forgotten Films” sugerirao da su posrijedi The Bambi Molesters + Chris Eckman, “Echo Chamber” sugerira da je plod samosvojnog benda koji će uživo, zbog novih okolnosti, nastupati u nešto drugačijoj postavi. Autorska nit začeta na prvom nastavila se i na drugom albumu, ali ugođaj je donekle drugačiji, ma koliko gitaristička tekstura bila srodna. Naime, “Nights Of Forgotten Films” je bio surf-rock album s vokalom, a tek potom s ornamentima americane u stilu Calexica i Lambchopa, roots-rocka s daškom psihodelije u stilu The Dream Syndicatea, noir feelinga i gotike Nicka Cavea te utjecaja sastava poput The Crampsa i The Gun Cluba.
“Echo Chamber” počiva na sličnim premisama, no odjekuju ovdje i country-soul s konca 60-ih, funk-rock s početka 70-ih, tonovi Cohena, Cavea i Lanegana. Pletivo predivnih twang gitara, elegičnih puhača i finih klavijatura, uz štrajhove ukusnih gudača sugerira i da je “Echo Chamber” prvenstveno baroque-pop djelo u dosluhu s djelima Leeja Hazlewooda, Scotta Walkera, Vana Dyke Parksa, Burta Bacharacha. Eckmanu kao srodniku Cavea, s čijim nekadašnjim suradnikom Hugom Raceom ima i sastav Dirtmusic koji je nedavno nastupio u Zagrebu, takav ugođaj još više paše. Njegov bariton, uz dojmljivost stihova s motivima bijega od poznatoga i putovanja u nepoznato - negdje na rubu s čije jedne strane mami zasljepljujuća ljepota, a s druge prijeti apokaliptična tama - navodi slušatelja da se zapita nije li “Echo Chamber” bolji od recentnih albuma Calexica, Lambchopa, Giant Sanda, Tindersticksa, Richarda Hawleya, The Decemberistsa.
Švedski metal
Pretpostavljam da moj odgovor znate, ali uz takav odgovor postavlja se i pitanje što s njime. Jer i uz hvalevrijednu potporu HDS-a ipak ostaje problem kojem je The Strange samo simbol. Naime, postoji plejada hrvatskih izvođača koja - unatoč estetskoj dotjeranosti, stilskoj profilaciji, sadržajnoj suštini i globalnoj razumljivosti - teško prolazi preko granice, a istovremeno zbog svoje univerzalnosti doma trpi štetu. Dakle, situacija je u Hrvatskoj posve obrnuta u odnosu na Dansku, Finsku, Norvešku ili Švedsku u kojima tamošnje, globalno utržive talente potpomažu kao važnu granu industrije pa ste prije koju godinu mogli naletjeti i na reklamu za Volvo pod egidom “švedski metal”, kao aluziju na kvalitetu tog auta, ali i globalnu prepoznatljivost švedske heavy metal glazbe.
U nas, pak, gotovo nitko ne zna izvoziti hrvatsku glazbu, čak ni kad Irena Žilić (u duetu s Eckmanom u “Dead End Shore”) i Lovely Quinces (u duetu s Howejem Gelbom u “Hurtin’ Habit” Giant Sanda) potvrđuju da nisu slabije od niza američkih, britanskih, irskih i skandinavskih kantautorica. The Strange, doduše, nemaju problema s vizibilnošću u Hrvatskoj i Sloveniji, možda s Eckmanom potegnu dalje ili barem jednako daleko koliko i The Bambi Molesters, no i “Echo Chamber” može biti povod za takvu pa i širu debatu. Ukratko, ako više nemamo The Bambi Molesterse, imamo The Strange čiji je “Echo Chamber” album najviše svjetske glazbene kvalitete premda, uz važan pjesničko-vokalni doprinos američko-slovenskog državljanina Chrisa Eckmana, potječe iz države u kojoj se gotovo više ništa ne zna proizvesti na takvoj razini, a kamoli izvesti u svijet.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....