Premda je na Kubi s pijanistom Chuchom Valdesom i saksofonistom Pacquitom D’Riverom osnovao povijesno značajan afro-kubanski sastav Irakere i donekle uživao status državnog umjetnika, Arturo Sandoval , kad je 1987. prvi put nastupio u Zagrebu, vjerojatno je pomislio kako je iz neslobode kubanskog režima stigao u socijalistički raj.
Tri dijela
Znam što govorim jer iste sam godine mjesec dana bio na Kubi.
Mi svojih tadašnjih prednosti u odnosu na Istok, ali i na Zapad, nismo bili svjesni, ali sada to postajemo, samo prekasno, jer umjesto kapitalističkog raja dobili smo pakao premda se u rasprodanom Lisinskom, punom dobrostojećeg svijeta, to nije dalo zamijetiti.
Početkom 90-ih Arturo Sandoval će napokon, via američka ambasada u Rimu i uz veliku pomoć mentora Dizzyja Gillespija, koji mu je kao Kubancu pomagao još od 1977. godine, završiti u Americi i započeti još snažniju internacionalnu solističku karijeru, steći status jednog od najcjenjenijih jazz trubača i ovjenčati se s devet Grammyja. Duh Dizzyja Gillespieja tako je lebdio Lisinskim za gotovo cijelog nastupa seksteta Artura Sandovala iako je koncert neformalno bio podijeljen u tri dijela. Prvi dio bio je boperski i uz finale sa skladbom “Dear Diz” te vrlo slobodno interpretiranom i duhovito aranžiranom “A Night In Tunisia” najpovezaniji s velikim naslijeđem Gillespieja. Sandovalov raspon tonova na trubi nevjerojatno je velik i seže od slonovske rike do skvičanja zamorca, još uvijek je vraški brz kad to poželi, ali i nježan, mek, topao i debeljuškast. Doduše, preslabo smo zbog manjih tonskih problema u početku čuli pijanista i ritam-sekciju, ali prokušani majstor lako je publiku kupio izvanredno humorističnim, ali i savršeno preciznim scatom, pa i beatboxom, tijekom kojeg je oponašao svu silu instrumenata. Stvarno zabavno, ali ne i bedasto.
Zapravo, Sandovala je bilo svugdje; za trubom, za mikrofonom, za sintisajzerom, za klavirom, a tijekom tih mijenjanja pozicija, uz dovoljno širok, svirački elastičan, ritmički prezican i stilski vrlo kapacitiran sastav, lako nas je iz bopa i post-bopa preveo preko afro-cuban jazza do fusion-jazza, odnosno jazz-funk fuzije u kojoj se osvrnuo i na Milesa Davisa, citatom “Concierta de Aranjuez” Joaquina Rodriga, uvrštenog u maestralnoj preradi na Milesov “Sketches of Spain” i na Jamesa Browna. Ovisno o ukusu, mogao vam se više dopasti boperski, afro-kubanski, odnosno latin-jazz ili pak fusion dio koncerta kojim je Sandoval na neki način pružio i presjek onoga što je činio prije i poslije svog prvog dolaska u Zagreb.
Mijenjanje raspoloženja
Ipak, određena nepovezanost, odnosno manjak koherentnosti mogao bi se ubrojiti u mane šoumenski postavljenog Sandovalovog gostovanja u Lisinskom. Taman kad se čovjek ufura u jedan “film”, a bilo je i malo osvrta na sinemaskopski osmišljen jazz, veliki trubač koji voli zapjevati i zavirati glasovir ili se igrati sa sintom već započinje “surfanje” nekim drugim glazbenim stilom. No, Sandoval je velemajstor s toliko širokim rasponom interesa i znanja da si može dopustiti takve “promjene raspoloženja” i pri tome ni jednom ne propasti u crnu rupu dinner ili smooth jazza za terase i restorane skupih hotela kakvi su nekoć krasili i Havanu dok je bila raj za kockare, gangstere i Sinatrinu škvadru.