ARSEN, GENIJ ŠANSONE Ne samo da su mu tekstovi i melodije bili sjajni, nego se i osjećalo da vjeruje u ono što pjeva

Smrt - ljudi je se toliko plaše. Ja mislim da mi više mislimo o smrti nego što smrt misli o nama. Ne treba pretjerivati. Ja se ne bojim smrti. Tako je govorio Arsen Dedić u nagrađivanom dokumentarcu “Moj zanat” Mladena Matičevića. Tada su se te rečenice odnosile na bliski susret sa smrću u bolnici u Padovi, gdje su mu 2004. transplantirali jetru.

Arsena sam prvi put zapazio još dok sam bio osmoškolac, tada je pjevao u kvartetu Melos, no svi smo znali da je on tamo glavna faca. Već kad sam u jesen 1964. krenuo u gimnaziju, on je polako postajao zvijezda. Godinu prije prepjevao je veliki hit Gina Paolija “Okus soli” i imao dotad najveći odjek kod širokog kruga slušatelja, na prvom zagrebačkom festivalu šansone - nove glazbene vrste kojom je naša estrada željela osigurati intelektualni kredibilitet - izveo je “Moderato cantabile”, inspiriran temom Antona Diabellija sa špice modernističkog filma Petera Brooka, koja je zvučala puno drukčije od svega što ste tada mogli čuti, a status je zacementirao “Kućom pored mora”, koja je osvojila treće mjesto na Melodijama Jadrana te godine i u trenu postala klasik.

Protiv banalnosti

U čemu je bila tajna njegova uspjeha? Ne samo da su mu tekstovi i melodije bili sjajni nego se i osjećalo da vjeruje u ono što pjeva. “Moderato cantabile” poručivao je kako se zbog ljubavi isplati napustiti obitelj i ustaljene navike i “pobjeći neznano gdje”. U socijalizmu takvo nešto niste mogli čuti baš svaki dan.

Rođen je 1938. u Šibeniku u Ulici Nikole Tesle, u kući koju je kupio njegov pradjed još u 18. stoljeću, a nedaleko od njega odmalena su stanovali i Vice Vukov i Mišo Kovač te naš prvi doktor filmologije Ante Peterlić. Otac mu je bio zidar i gradio svjetionike, u slobodno vrijeme bio je i vatrogasac, no prava strast mu je bila limena glazba, koju je prenio i na sinove: premda bi bilo logično da je 1957., došavši u Zagreb, upisao Muzičku akademiju, zbog obitelji se odlučio za pravo, no studentski džeparac popunjavao je uglavnom “tezgama” vezanim uz glazbu. Dvije godine kasnije prešao je na fakultet koji ga je uistinu zanimao i diplomirao na njemu 1964.

Novi trendovi

U drugoj polovici šezdesetih i početkom sedamdesetih postao je pravi celebrity, i to ne samo u hrvatskim okvirima nego i u europskim. U međuvremenu je upoznao svoje glazbene idole Gina Paolija i Sergia Endriga, osobito je bio blizak s bračnim parom Stipica Kalogjera - Gabi Novak, pisao bi tekstove za Stipičine pjesme koje bi zatim on i Gabi u alternaciji izvodili na festivalima, ali je imao dosta sluha i za nove glazbene trendove, surađujući s Dragom Mlinarcem i Grupom 220 te Josipom Lisac.

Još 1969. objavio je svoj prvi album naslovljen “Čovjek kao ja”, koji se odlično prodavao, međutim, važnije je bilo da je to bio prvi takav ambiciozan autorski rad u domaćoj glazbi.

“Arsen 2” iz 1971. bio je još dojmljivije ostvarenje, jer je na njemu bilo puno više originalnih pjesama, a te godine objavljena je i njegova prva zbirka stihova “Brod u boci” u izdanju Croatia Concerta Zvonimira Goloba. Knjiga je isprva primljena s nevjericom, no kada je šira javnost napokon doznala da je on vrhunski pjesnik, zaredale su pohvalne recenzije, a knjiga je imala još osam izdanja i prodano je ukupno 60 tisuća primjeraka. Za Arsena se ubrzo puno toga promijenilo. Brak Stipice Kalogjere i Gabi Novak još se prije raspao, Arsen je nastavio sve češće s njom surađivati, ionako se govorkalo da su već dugo u vezi, vjenčali su se 1973., nakon rođenja sina Matije, a kum im je bio Gino Paoli. U tom trenutku počinje ozbiljniji dio njegove karijere. Izdao je prvi dvostruki album u Jugoslaviji “Homo Volans”, krcat pjesmama koje su bile prilično pretenciozne i jako autorske.

Čudno razdoblje

Osamostaljenjem Hrvatske - bar u prvi mah - za Arsena počinje čudno razdoblje. U kuloarima se zlobno povlači njegovo krsno ime Arsenije, a podmetali su mu da je sina Matiju sklonio u Austriju da izbjegne vojsku, iako je istina bila nešto drukčija.

Ipak, kako je Hrvatska mogla bez Arsena? U grupi glazbenika koji su izveli budnicu “Moja domovina”, on i Gabi bili su u središtu, a navodno je i pomagao Rajku Dujmiću i Zrinku Tutiću oko uobličavanja skladbe, nitko nije više od njega uglazbio hrvatskih pjesnika, jedna od njih, “Odlazak”, na stihove Tina Ujevića, čak je postala i hit, a osim toga, njegova majka ostala je u ratom ugroženom Šibeniku. Pripadao je samom srcu hrvatske kulture i nije mu padalo na pamet da to posebno dokazuje.

Arsen Dedić je bio svakako najznačajnija ličnost naše zabavne glazbe, izniman skladatelj za film, televiziju i kazalište, vrhunski pjesnik, čak i talentirani slikar. Umro je u utorak u Zagrebu u 78. godini, nakon što se više od desetljeća borio s oslabljenim imunitetom vlastitog organizma, ali je u predasima i dalje grozničavo stvarao.