Antologijske pjesme s Divljanova posljednjeg nastupa pred zagrebačkom publikom

Za one koji ostaju, nikad nije pravo vrijeme, ali činjenica je da je Vlada Divljan otišao u jeku najveće rasprave o Novom valu, 80-ima i (jugo)nostalgiji posljednjih desetak godina u Hrvatskoj. Priču je naravno raspirio “Crno-bijeli svijet”, ali i da nije, kad-tad bi opet došla na tapet. A razlozi zbog kojih se Novi val ciklički neprestano vraća ili nas pak nikada i ne napušta vrlo su jednostavni - po skromnom sudu autora ovih redaka - u bivšoj državi nikada prije i nikada poslije nije se dogodila ni približna eksplozija kreativnosti kao na prelasku iz 70-ih u 80-e, bar ne u pop i/ili rock glazbi. O širem i užem društvenom kontekstu neka pišu društveni kroničari, ali tih godinu-dvije u kojima su se dogodili debi albumi Azre, Idola, Filma, Prljavog kazališta i Šarlo Akrobate (a da se ne uvrijede Haustor, Električni orgazam i mnogi, mnogi drugi) naprosto su nedodirljive. Jer ako usporedimo što je sve objavljeno u svim ex-YU državama od 2000. do danas s tih ključnih 20-ak mjeseci Novog vala (u kojima je naravno ključna uloga i Vlade Divljana i Idola), rezultat je za glazbu 21. stoljeća krajnje nepovoljan.

No vratimo se Vladi & Ljetnom kinu. Nakon sjajnog albuma “Sve laži sveta” iz 2000., svog drugog i na žalost posljednjeg u solo karijeri, Divljan se bacio na neke sasvim druge stvari i 2003. objavio iznimno zanimljiv album atmosferične, filmične elektronike “Die Tonzentrale”. Svih je tih godina nastupao uživo, a čini se da mu je neki nov vjetar u leđa dao susret sa starim frendom Maksom Juričićem, s čijim je bandom Ljetno kino efektno preradio dobar dio svog back kataloga. 2012. su objavili zgodan E.P. “4 godišnja doba” s tri nove verzije (sve tri originalno sa “Sve laži sveta”) i jednom novom pjesmom (divnom “Samo jednu ljubav imam”). No, pravo iznenađenje uslijedilo je na koncertima, pogotovo za nekoga tko je posljednji put slušao i gledao Divljana s njegovim prethodnim bandom Nevladina organizacija (proizašlim pak iz Old Stars Banda).

Violončelo, human beatbox, harmonika i ukulele Ljetno kino banda apdejtali su antologijske klasike Idola i odveli ih na neko sasvim drugo mjesto, ne oduzevši im pritom ni grama originalnog šarma. Album je snimljen 5. travnja prošle godine na sjajnom nastupu u Tvornici, koji se na žalost pokazao i posljednjim za Divljana pred zagrebačkom publikom. Ništa te večeri na Divljanovu licu i u nastupu nije odavalo bolest i skori odlazak i vjerojatno je i bolje tako. Ima li neke ironije u tome da su Vladu Divljana na njegovim zadnjim nastupima pratile između ostalih i tri petine originalne postave Filma (uz Juričića tu su bili i Marino Pelajić a.k.a. Ude Barracude i Jura Novoselić alias Kuzma Videosex, odnosno Vitrosax)? Zapravo i nema. Međusobno prilično različiti novovalni suborci ponovo su se sreli na kraju kruga. A ako netko nakon svega još sumnja u Novi val, ili barem u Divljana i Idole, neka posluša ovaj album i zbor publike (te večeri prepune 20-i nešto godišnjaka uz ponešto nas starijih prdonja) kako zajedno s Divljanom, Juričićem i ekipom grmi vanvremenske klasike poput “Retko te viđam sa devojkama“, “Maljčiki” ili “Malena” i svaka sumnja bit će zauvijek otklonjena...