Ante Tomić: Originalnost i nije neka velika vrlina

Kad ga vidite, ne možete pogriješiti, on je Englez. Svjetlokos, blijede puti i uskog, izduženog lica, u dobrom odijelu, odmjeren i suzdržan, nenametljivo duhovit, s osmijehom koji jedva primjetno titra na rubovima usana, Nicka Lowea mogli biste zamisliti u džentlmenskom klubu kako objeduje pitu od bubrega. Mogao bi biti pukovnik negdje u kolonijama, s okruglim šeširom, kratkim hlačama i bičem, ali on je rocker. I to kakav.

Kao producent je pomogao poroditi polovinu albuma engleskog punka i novog vala, Elvisa Costella, Grahama Parkera, Specialse, Pretenderse, Dr Feelgooda, Damned i Davea Edmmundsa, a kao autor potpisuje razornu kolekciju ploča. On je Jesus of cool, da se poslužim naslovom jedne.

Prošle je godine objavio dvostruku kompilaciju najboljih stvari, gotovo pedeset pjesama, presjek četrdeset godina karijere bez ijednog uistinu slabog mjesta. Ali, kada krenete analizirati, sve što je on ikada napisao i snimio zvuči vam poznato i očekivano, kao da ste već negdje čuli. I baš je u tome Loweova veličina, to da je, opet, vrlo engleski, klasičan. Kao sako od tvida. Posegnut za rhytm & bluesom, rockabillyjem ili countryjem, dodati zrno tex-mexa, prstohvat New Orleansa ili Jamajke i voilŕ. To je to. Svaki je sastojak brižljivo izvagan, svaki ton stoji točno gdje bi trebao.

Ono što kod Lowea oduševljava je ta solidnost, pjesme koje su žanrovski besprijekorne kao krimići Grahama Greenea.

“I Knew the Bride (When She Used Rock’n’roll)” zbunila bi mlađeg slušatelja revolucionarnih stremljenja. Prije četvrt stoljeća i sam bih vjerojatno prezreo taj vedri, čvrsti power pop broj kao neoriginalan, ali danas znam da originalnost nije bogzna kako vrijedna vrlina. Mi stojimo na ramenima divova i mudar umjetnik će, prije nego što krene graditi vlastito djelo, dignuti hipoteku na djelo drugog umjetnika.