Bob Dylan najveći je pjesnik rocka i teško da bih mogao napraviti išta gluplje od toga da između stotina njegovih mudrih pjesama izaberem jedinu sa stihom “la, la, la, la, la, la, la”. “The man in me” uistinu je mala pjesma, neprimjetna u njegovu golemom opusu. Napokon, nema je ni na jednoj od desetaka Dylanovih kompilacija, pojavljuje se samo u filmu “Veliki Lebowski”, u blesavom erotskom snu glavnog junaka. Ipak, meni je važna i draga.
Od vremena do vremena sviđaju mi se različite Dylanove faze, ali ono što mu uvijek mogu slušati i nježno me takne u srce su obiteljske pjesme, stvari poput “Forever Young”, koju je napisao za svoje klince i u kojoj se pojavljuje onaj stih kao iz slikovnice, o ljestvama do zvijezda. Ili kada u pjesmi “Sara” sa ženom leži na dinama i gleda djecu što se igraju u pijesku.
Album “New Morning”, na kojemu je “The Man In Me”, sav je takav. Započeta kao muzika za nekakav mračni kazališni komad Archibalda MacLeisha, ploča se neočekivano izmigoljila namjeri i postala osunčana i prozračna, vjerojatno najsretnija koju je Dylan ikada snimio, s pjesmama o bračnom spokoju, o djetinjstvu, Ciganima i psima lutalicama.
Ono što mi sve ovo čini još boljim, jest da od njega nitko nije očekivao takvu ploču. Dapače, pjesme o braku i psima i Ciganima izluđivale su obožavatelje. Bio je konac šezdesetih, marširalo se u Washington, a demonstranti razbijali izloge, palili automobile i tukli se s policijom.
Od Dylana se, kao “glasa generacije”, očekivalo da stane na čelo prevrata. On je, međutim, zgađen gomilom, pobjegao od idealista i manijaka. Zalupio je vratima maoistima na pejotlu i ostao doma s obitelji.
Vani je zemlja gorjela, ali on je imao važnijeg posla. S djecom je u kuhinji igrao domino i crtao ljestve do zvijezda. To je vrijedna lekcija pjesme “The Man In Me”: svijetu nekada jednostavno moraš reći da odjebe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....