Dvaput su rasprodali Dom sportova, a sada i po treći put Arenu, pa im je tako nastup sinoć peti uzastopni trijumf otkako posljednjih 20-tak godina dolaze u Zagreb. Za Depeche Mode ovo je njihov grad koliko i Basildon u kojem su osnovani prije 43 godine.
Za moj ukus, večerašnji koncert u Areni bio je najimpresivniji njihov trijumf u Zagrebu, ne toliko zbog jednostavne ali ipak efektne pozornice, koliko zbog nadahnutih izvedbi pjesama počevši od prve "My Cosmos Is Mine" do zaključne "Personal Jesus" kojom su u gotovo gospel maniri zaključili bis.
Moglo bi se reći da su Depeche Mode ponovno izveli trik koji fascinantno funkcionira, a taj je da su synth pop s kojim su započeli karijeru vremenom i definitivno pretvorili u arenaški, katkad i stadionski rock.
Ako su i započeli karijeru poput infantilne synth pop inačice Beatlesa, tijekom vremena, a naročito na večerašnjem koncertu u Areni, jer i njima godine prolaze, Depeche Mode su postali poput Rolling Stonesa synth popa i gothic rocka, pri čemu, da taj trik bude još spektakularniji i nevjerojatniji, oni u suštini i ne izvode rock.
Ipak, to Davea Gahana i Martina Gorea ne sprečava da doista budu poput Lennona i McCartneyja ili Jaggera i Richardsa elektroničke glazbe koja je u njihovom slučaju jednako nepoderiva i vječna poput hitova Beatlesa koji kao bend nisu izdržali ni 10 godina ili poput Stonesa, koji već desetljećima ne mogu snimiti tako kvalitetan album kakav je proljetos objavljeni Memento Mori.
Ispred slova "M", kao svojevrsne "reklame" za spomenuti album, ali i podsjetnika da smo svi smrtni, Depeche Mode održali su koncert kojim su se prisjetili i preminulog Andyja Fletchera, koji bi zacijelo bio ponosan na ovakvo koncertno izdanje Depeche Modea.
Nisu tek od jučer Depeche Mode na svoj mračni eros nadodali i patos i tanatos, ali sada kada su i Gahan i Gore, koji je baš u Areni uz prskalice i balone proslavio 62. rođendan, u poznijim godinama karijere, jasno je da sada funkcioniraju na jedan puno dublji i dramatičniji način nego što se to moglo očekivati prije 40-tak godina.
Podjednako impresivno zvučale su i nove pjesme s albuma "Memento Mori" kao i neuništivi hitovi poput "Everything Counts", "Precious", "Enjoy The Silence", "Walking In My Shoes", "Just Can‘t Get Enough", "Never Let Me Down Again" i "Personal Jesus".
Dave Gahan je kretnjama, pa i modnim outfitom, povremeno djelovao poput toreadora koji publiku kroti poput krda bikova, no možda najljepši trenuci koncerta bili su kada je Martin Gore preuzeo ulogu frontmena i emotivno otpjevao "Home" i "Strangelove".
Andyja Fletchera više nema, ali ima neke poetske pravde u tome da je Martin Gore svoj rođendan proslavio baš u Zagrebu, kao i što Dave Gahan, kojeg je smrt više puta okrznula, besmrtne pjesme Depeche Modea izvodi ne poput pjesama kojima priziva smrt nego poput himni u slavu života.
Nakon ovako magičnog koncerta, uz publiku koja je od početka do kraja zdušno podržavala Depeche Mode, čini se da će njihove pjesme ostati vječne i nakon što se Gahan i Gore pridruže Fletchu u nekom bolje svijetu.