ALBUM CESTE SHARON VAN ETTEN Štićenica Nicka Cavea svojim pjesmama može nastaviti misiju velike Patty Smith

Široj publici, pa tako i ovom kroničaru, Sharon Van Etten (37) za uho je zapela 2012. godine s trećim albumom “Tramp” u produkciji Aarona Dessnera iz The Nationala, ujedno prvim za Jagjaguwar čija su pak najzapaženija izdanja tri albuma Bon Iver, za koju snimaju Dinosaur Jr., Okkervil River, Black Mountain, Angel Olsen i drugi.

Nakon turneje s Nickom Caveom i albuma “Are We There” (2014) koji je dospio do 25. mjesta liste najprodavanijih u SAD-u, Sharon postaje drugom najvažnijom uzdanicom te neovisne diskografske kuće, no još je bitnije da se netom objavljenim album “Remind Me Tomorrow” promeće u jednu od najosebujnijih američkih kantautorica.

Ako je na “Tramp”, nakon čak sedam “samizdata” u obliku kod kuće sprženih CD-ova između 2005. i 2008. godine te prva dva “regularna” albuma “Because I Was In Love” (2009) i “epic” (2010), ta djevojka iz predgrađa New Jerseya, nastanjena u njujorškom Brooklynu, postala bliskom Cat Power i Marissi Nadler, a na “Are We There” i Joanni Newsom i Lani Del Rey, “Remind Me Tomorrow” donosi iskorak koji nije poništio nego obogatio njezine kvalitete.

Naime, Sharon je tankoćutna pjesnikinja čije opservacije o tankim, krhkim i lomnim nitima nečije povezanosti te lutanjima i bijegu od ljubavi za kojom tako snažno žudi i sada zvuče poput vađenja vlastitog srca nad kojim vrši vivisekciju u nadi da će iščeprkati razlog zbog kojeg ne može pronaći sreću, spokoj i smirenje. Unatoč rođenju prvog djeteta 2017. godine.

Sada je sklonija filmičnim scenama poput one iz “Malibu” (We held hands as we passed the truck/Just a couple of dudes who don’t give a fuck/Tab the brakes and we slow down/Just a couple of jokers on the edge of town) koja u sjećanje priziva Joni Mitchell prerušenu u Johna Granta. Ujedno je i više posvećena snazi melodija i harmonija, a zbog odabira i uporabe instrumentarija iskusnog i raznovrsnog producenta Johna Congletona (Angel Olsen, Anna Calvi, St. Vincent, John Grant...), time i elektronskih tekstura i drugačijih aranžmana, donekle i načina pjevanja, dojam koji ostavlja na “Remind Me Tomorrow” još je jači i dublji.

Ako su se i prije, no prvenstveno zbog bijega iz New Jerseya u New York, mogle povlačiti usporedbe s Patti Smith, sada je jasno da je Sharon Van Etten jedna od ne tako velikog broja američkih kantautorica koje pjesmama poput “Comeback Kid” mogu nastaviti misiju velike pjesnikinje, dok oda tinejdžerstvu, prostranstvu i slobodi “Seventeen” slijedi Springsteenov trag.

Da je posrijedi kopiranje, to ne bi bilo dojmljivo, no Sharon u pattijevskoj skladbi zvuči poput Siouxsie And The Banshees, u springsteenovskoj nalik nećakinji Alana Vege i Martina Reva iz synth-punk dua Suicide, u “Jupiter 4” sestri Thoma Yorkea, no opet s pomakom jer u njoj je bliska i Nicku Caveu sa “Skeleton Tree”, dok su “I Told You Everything” i “Memorial Day” utemeljene na sentimentima i Kate Bush i Beth Gibbons (Portishead).

U svim tim “kombinacijama” ipak je posve svoja i prepoznatljiva na efektnom “albumu ceste”, ostvarenom bitno drugačijim sredstvima od onih na koje smo u tom “žanru” navikli.