Ako postoji pjesma koju bih da mi izvode na sprovodu, to je ova, pjeva ju bivši marinac. Iznenadili biste se...

Kako čovjek prilazi "zlatnim godinama", a zapravo "mračnom sutonu" života, sve je skloniji sumiranju istog, pri čemu mu ni pomisao na smrtnost nije strana jer ispred njega je puno manje godina od onih koje je proživio. Kako me od smrti daleko više strah patnje umiranja tako me zabavlja slagati playlistu pjesama za vlastiti sprovod. Na nju, koliko sam zapazio na pogrebima, stanu samo tri pjesme, a već je dobrih desetak godina skladba kojom bih dovršio tu playlistu "My Way To You" country kantautora Jameyja Johnsona. Završna je to pjesma Jameyjeva trećeg, ujedno dvostrukog albuma "The Guitar Song" (2010.), nakon kojeg je objavio samo "Living For A Song" (2012.) s obradama pjesama pokojnog country autora Hanka Cochrana i tek nedavno prvi novi autorski album "Midnight Gasoline".

Naime, taj dugokosi i dugobradi sijedi muškarac iz Alabame (r. 1975.) iz nekog je razloga izgubio volju za snimanjem albuma te je radije kupio prvo autobus za turneje, a onda i omanji avion, te se potpuno posvetio koncertima. Neke od njegovih nastupa, naročito snimke s festivala Farm Aid, čiji prihod ide za pomoć američkim farmerima, možete naći na YouTubeu. Obavezno pogledajte i poslušajte kako izvodi "Lead Me Home", sam s akustičnom gitarom, i čitajte što ispod nje na YouTubeu slušatelji pišu o toj pjesmi u kojoj zaziva Boga da ga povede preko rijeke Jordan. Tko ne zaplače, nije muško.

I to je krasna pjesma za sprovode, pa me ne bi čudilo da se po američkom Jugu sluša nad nečijom rakom ili pri nečijem kremiranju. No ja bih za vlastiti sprovod ipak odabrao "My Way To You" jer koliko god ju je Jamey ispisao autobiografski - kao bivši marinac koji je jedan od svojih prvih nastupa održao ispred country doajena i bivšeg zatvorenika Davida Allana Coea - toliko se stihovi te pjesme savršeno uklapaju i u moj životni put. Pjesma počinje jecajima pedal-steel gitare uz koju Jamey potiho pjeva: "There‘s been high times/There‘s been hard times/And there‘s been times I couldn‘t tell/If I‘m living a good life/Or living a bad life/Cause I‘m always living fast as hell." Kako se bolno tužnoj pedal-steel gitari pridružuju drugi instrumenti, zbog kojih taj country zatutnji poput hard rocka masivnosti Rocky Mountainsa, tako Jamey u krešendu urlajući priznaje ono što je tišim glasom priznao i pri početku: "Going down the wrong road/Living by the wrong code/Chasing after dreams that don‘t come true/Looking for the right signs/Riding on the white lines/Just trying to find my way to you/Trying to find my way to you."

Jeff Moore/Zuma Press/Profimedia/Jeff Moore/Zuma Press/Profimedia

Ljubavna pjesma? Možda, no meni zvuči kao da je cijelog života pokušao prići Bogu, ali mu nije uspijevalo, pa se nada da će mu to poći za rukom kad umre. Ma kako da je živio; na pogrešnoj cesti, prema pogrešnom kodu, na bijeloj crti koju sam barem jednom prešao spavajući za volanom, ganjajući snove koji su laž. Bilo je dobrih vremena, bilo je loših vremena, a bogami i vremena kojih se ne sjećam jer sam živio kako sam živio. Pjesmu dokusuruje najtmastiji zvuk klavira koji sam ikada čuo u životu. To je smrt koja udara na vrata, ali ne bojim je se jer uz mene će biti Jamey Johnson, vjerojatno Johnny Cash i Merle Haggard, kojima ovaj čovjek sijede brade mnogo duguje, kao i Waylonu Jenningsu, Davidu Allanu Coeu, Hanku Williamsu i Krisu Kristoffersonu. Nažalost, Jamey Johnson nije ni upola popularan koliko je to Chris Stapleton, s kojim također dijeli niz sličnosti, ponajprije snažan glas i miksanje countryja s rockom, bluesom ili gospelom, no za razliku od Chrisa ne i sa soulom. Zaslužuje Stapleton toliko veliku popularnost, ali zaslužuje ju i Johnson.

Ni Jameyjev prvijenac "The Dollar" (2006.), koji zatvara spomenuta "Lead Me Home", nije loš, no albumom "That Lonesome Song" (2008.) postaje vrhunski storyteller priča o običnim ljudima koji teško žive ma koliko naporno radili. Upravo je s tog albuma druga po redu pjesma "High Cost Of Living" jedna od onih u kojima Demokratska stranka treba tražiti razloge zašto je izgubila od republikanaca predvođenih Trumpom. Kad establišment zaboravi na običnog čovjeka, onda će se taj okrenuti i Trumpu. Da su demokrati slušali Jameyja Johnsona i svoju politiku vodili prema njegovim pjesmama, ostali bi u sedlu. Ovako su pali poput početnika koji je prvi put zajahao bika na rodeu. I neka su, jer jedino će se tako dozvati pameti. Dovraga i politika, vratimo se mi radije Jameyju Johnsonu čije pjesme poput "Women" (ne znam s njima, ne mogu bez njih), "That Lonesome Song" (što sam to učinio prošle noći, ne sjećam se ni vlastitih riječi) ili "Redneck Side Of Me" (o seljačini u meni, mada nemam farmu) govore o njemu, ali i o meni.

Volio bih se žestoko zapiti s tim likom pa da malo raspravimo što to mene i njega muči u životu. Pa tako i na albumu "Midnight Gasoline" u čijoj me naslovnoj pjesmi razvaljuje mislima o prekidu ljubavne veze ("Over/That‘s all you had to say about us/No breakin‘ down, no breakin‘ up/On my shoulder"), a onda i besciljnom vožnjom u ponoć ("Burnin‘ the midnight gasoline/Tryin‘ to drive you off my mind/I keep it between the man in the moon and me"). Pitam se i zašto obojica "u pjesmi", odnosno u životu, ispadamo loši dečki a da i ne znamo zbog čega ("Bad Guy"). Ubija me mračnom baladom "One More Time", kad tronuto pjeva: "If I could start the whole thing over/Havin‘ learned from my mistakes/Find a way to keep you happy/I‘d do anything it takes."

Za potpuno shvatiti ljepotu Jameyjevih pjesama dobro je poznavati i povijest country glazbe jer se u "Bad Guy" referira na "Misery And Gin" Merlea Haggarda. Nešto slično čini i u baladi "I‘m Tired Of It All" u kojoj se referira na "honky tonk heaven", ponovo motiv iz "Misery And Gin", ali prometnut u "honky tonk hell", kao i na također Haggardovu premisu iz pjesme "Stop The World And Let me Off", ali i na ovisnosti Waylona, Casha i Willieja o alkoholu, speedu i tabletama protiv bolova. Stihove "It may look like I‘m having a ball/But the truth is I‘m tired of it all" mogao bih uzeti za svoj životni moto. Prošlost je sve što Jameyju i meni ostaje, baš kao u njegovoj "No Time Like The Past". Ukratko, želite li shvatiti što je život, slušajte country glazbu, a oboružan tim iskustvom mogu reći da se i život i smrt lakše podnose uz pjesme Jameyja Johnsona. Zaista me majka trebala roditi na jugu Amerike, a ne na jugu Europe. U Teksasu, gdje sam se jedino osjećao kao kod kuće, a ne u Hrvatskoj.