Dok jedni ovo jedinstveno glazbeno izdanje smještaju u "spoken word" žanr, drugi ga nazivaju "neosevdahom", no sa sigurnošću možemo reći kako je album pjesnika Ahmeda Burića "Sin pustinje" nešto posve novo na regionalnoj sceni. Kako je Jutarnji već pisao, Burić je album kreirao uz pomoć vrsnih glazbenika, kompozitora i producenta Damira Imamovića, te brojnih drugih suradnika, uključujući basista Ivana Mihajlovića i gitarista Tonija Kitanovskog, no usprkos uspješnim recenzijama punima hvale na internetu, ima li mjesta za takav unikatan, umjetnički pristup i zvuk na sceni te među širom publikom?
- Ako je suditi prema posjetama na našim nastupima, onda bi se moglo reći da ima publiku, iako nikad ne znam što je, zapravo, “šira” publika. Ja sam uvijek maštao o tome da se svira u malim prostorima, teatrima, knjižnicama i da tu dolazi tko stvarno hoće čuti nešto intimno. Iako, nemam ništa ni protiv toga da netko treba i može: svira na stadionima. Međutim, ovo je takva stvar, intimna, ona ne može prebaciti neke bog zna kakve brojke, ali u onom smislu u kojem je publika reagirala na nastupima u Ljubljani, Kopenhagenu, Podgorici, Novom mestu, Sarajevu, izgleda da je ima. I da će je, za takve stvari, biti. Ja se nadam, što bi rekli pokojni Arsen i Kemo - tvrdi Burić kojemu je pandemija pružila prostora i vremena da napiše ovakav album.
- U noćima dok je trajala pandemija bilo je vremena za razmišljanje. Damir je uvijek govorio da bi trebalo napraviti album na kojem bi on svirao, a ja govorio poeziju, jer je tu i tamo slušao moja čitanja. Tako smo i krenuli u tu avanturu i eto "Sina pustinje". Album je nazvan po stihu pjesme koja se u “knjiškom” izdanju zove Bitne stvari. Tamo stoji: “Ja sam Ahmed, sin pustinje, koja je nastala nakon što se osušio moj svijet" - objasnio je Ahmed za album u kojem glazba i aranžmani suptilno znalački korespondiraju s poezijom. Naime, za one koji ne znaju, Burić iza sebe ima bogat opus književnih radova, a tekstovi su mu prevođeni na njemački, engleski, češki, slovenski, francuski, španjolski.
Burić tvrdi kako je "pretežno literarni čovjek, ali kao i svima nama, dolaze mu slike".
- U taj vizualni dio uključili smo i neke ljude koji divno rade te poslove. Ana Pojatina je prema nekim idejama Nenada Rizvanovića stvarno napravila omot kojeg se ne bi postidjeli ni veliki svjetski izdavači “butične” muzike. Onda imate te fotografije koje je napravio Amer Kapetanović, spot za "Treći svjetski" je snimio i režirao Jan J. Beran, spot za “Rijeku” sam završio ja, uz montažu Armina Karalića… Dakle, imam sreću da sam okružen ljudima koji znaju raditi svoje poslove, a često imaju i više talenata, pa onda - kud ćeš bolje!? - objasnio je.
Iako je radio uz talentirane ljude, mnogi umjetnici imaju poteškoća sa svojim suradnicima, razilaze se u vizijama i sl., pa nas je zanimalo jesu li Ahmed i Damir Imamović odmah kliknuli na prvu ili su ponekad imali malih trzavica tijekom stvaralaštva?
- Dugogodišnje čvrsto prijateljstvo - izjavio je i dodao da su "jedan drugom korektiv".
- On, istina, meni više nego ja njemu, iako sam stariji. Ja pripadam onoj malo starijoj generaciji koju su u Jugoslaviji stigli malo razmaziti, dok on dolazi iz novih svježih okolnosti u kojima je morao, da tako kažem, biti puno čvršći. A i on ima rođenog brata koji je moja generacija, pa zna koju vrstu socijalnih devijacija može očekivati. Ne mogu si pomoći: često mi pažnju odvuku stvari koje ozbiljni ljudi, vjerojatno s pravom, smatraju budalaštinama. Damir to ispravlja, koliko može. U tome mu pomaže i naš basist, Ivan Mihajlović, beskrajno darovit i duhovit čovjek - rekao je 56-godišnji Burić.
Kako Burić tvrdi, prostor za "spoken word" žanr itekako postoji, a za primjer uspješnih nastupa i nečeg "što ga gura dalje" navodi prošlogodišnji nastup u KC Ribnjak kada su promovirali knjigu “Trg slobode” Nenada Rizvanovića.
- Nastupili smo, pored Đurđice Čilić i Siniše Pavića u “službenom” dijelu, Damir i ja, svatko sa svojim komadima, on s klasičnim sevdahom, a ja sa spoken word komadima, s klavirskom pratnjom. To što sam tad vidio na licima ljudi ulijeva nadu. I potvrđuje da prostor postoji. Ali, eto, valja ga naći - prepričao je.
Dok je "Sin pustinje" našao svoje mjesto pod suncem, Ahmed tvrdi da "još puno toga možemo očekivati" od njega, no postavlja i jedno važno pitanje: "Tko zna?"
- Prvo, da smo živi i zdravi, drugo da negdje ispunjavamo to malo vremena koliko smo na ovom svijetu najbolje što znamo. Upravo sam završio prijevod jednog slovenskog romana, “Pripovjedač” se zove i sjajna je knjiga, koji, nadam se, uskoro izlazi u VBZ-u. Iz Univeristy pressa u Sarajevu su poslali su u tisak i knjigu tekstova koje sam pisao u zadnja dva desetljeća: radi se o nekrolozima, a tako se i zove “Nekrolog jednoj epohi”, neka vrsta rekapitulacije tko nas je sve napustio. A onda… Bumo videli, kako to lijepo kod vas kažu, “kuha” se i zbirka poezije, a što bi rekla stara pjesmica sa špice – “muzika je put do sreće" - zaključio je ovaj svestrani bosanskohercegovački književnik.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....