'ADELE 25' Pomno skrojeno ruho klasične pop zvijezde

Stara poslovica “ne mijenjaj konja koji pobjeđuje”, shodno očekivanjima, bila je glavna deviza kojom su se rukovodili Adele i tim suradnika pri skladanju, aranžiranju, snimanju i produciranju njezina novog albuma “25”, objavljenog pet godina nakon prethodnog “21”. U tih pet godina - diskografskoj krizi unatoč - naklada albuma “21” dosegnula je nevjerojatnih i za sve druge pop zvijezde apsolutno nedostižnih 30 milijuna primjeraka, čime je postao najprodavanijim diskografskim izdanjem 21. stoljeća. U tih pet godina diskografske stanke štošta se promijenilo i u životu najveće pop zvijezde druge dekade 21. stoljeća. Uz uzimanje predaha, kako bi publiku namjerno odmorila od sebe i svojih pjesama s megauspješnog albuma, Adele je u posljednje dvije-tri sezone izbivanja s pozornica, pa i iz fokusa medija, našla srodnu dušu, udala se, zatrudnila i rodila bebu.

Senzibilan i snažan glas

Srećom po nju i po nas, jer nema ništa ljigavijeg i napornijeg od toga da nam bilo koja pop zvijezda pjeva o tome kako je sretno zaljubljena i kako uživa u ulozi roditelja, to nisu teme kojima se na novom albumu bavi ova pjevačica izuzetno snažnog, a senzibilnog glasa kojim se zavukla pod kožu desetaka milijuna poklonika. “25” je i po tematici vrlo nalik albumima “21” i “19” na kojima je Adele bez zadrške pjevala o ljubavnim jadima i patnjama srca i duše, glasom kojim nas je podsjetila na neke od najmoćnijih, najvećih i najemotivnijih pjevačica onoga što bismo mogli nazvati i klasičnom pop glazbom. Posrijedi je ono što izvornici govornici engleskog jezika nazivaju “torch songs”, a što bi se u nas moglo opisati terminom sentimentalne ljubavne pjesme bremenite patnjom za neuzvraćenom ili izgubljenom ljubavi.

U tih tri ili pet godina drastično se promijenio krajobraz popularne glazbe. Pošast zvana EDM postala je udarnom snagom pop glazbe, a nepamtljive pop i R&B pjevačice tek najamna radna snaga ultra-DJ vedeta koji zaradom počeše premašivati donedavne kraljeve rocka i kraljice popa. No, u tih nekoliko proteklih sezona pokazalo se i to da nakon smrti Amy Winehouse dobar dio publike gladuje za klasičnim popom. S uspjehom Duffy koja je u međuvremenu, nažalost, nestala s obzora i Adele koja je, srećom i vlastitom osobnošću, postala najvećom pop zvijezdom današnjice došlo je do plime stilski joj srodnih pjevača i pjevačica, posebice iz Velike Britanije, poput Johna Hewmana, Sama Smitha, Emelie Sande i drugih. Valja podsjetiti i da je drugi najprodavaniji album 2001. godine, uz Adelin “21”, bio božićni album “Christmas” kanadskog easy listening croonera Michaela Bublea, do danas prodanog u više od 9 milijuna primjeraka. Dakle, kad može, publika za svoj novac bira klasični pop ma koliko vas uvjeravali u suprotno, a dokaz je i milijun legalnih downloada Adelina singla “Hello” i predviđanje kako bi se “25” već u prvom tjednu mogao prodati u dva milijuna primjeraka.

Razumljiva odluka

Ovi i slični podaci dali su za pravo Adele da nakon autorske blokade koju je pokušala riješiti s prijateljem kantautorom Kidom Harpoonom, gotovo ništa ne mijenja na albumu “25” u odnosu na album “21”. Posve razumljiva odluka jer i bez podataka o prodaji jer, k vragu, pa nije Adele prog-rock ili alter-rock izvođač koji se po defaultu – mada je i to pitanje za debatu - mora mijenjati iz albuma u album. Ona je prije i poslije svega klasična pop zvijezda, i to u najužoj mogućoj definiciji tog pojma, a da neće biti značajnih promjena sugerirao je i najavni singl “Hello”, grandiozna klavirska balada skladno i logično oslonjena na Bondovu temu “Skyfall” i udarne balade s albuma “21” i “19”. Jedna lasta ne čini proljeće, ali nakon tako klasičnog pop singla nemoguće je bilo očekivati da bi bi “25”, unatoč petogodišnjoj pauzi ili zahvaljujući njoj, mogao biti album velike tranzicije ili drastičnih promjena Adelinog vokalnog i glazbenog stila, a ima nešto i u diskografskim trilogijama kakvu čine i njezina prva tri albuma. Ako će u Adelinom stilu i biti promjena, one definitivno nisu bile predviđene za ovo nego eventualno ostavljene za neka buduća djela.

Naglašena uloga klavira

Adele je, kako bi to rekli stari Englezi, tipovala na “more of the same” devizu s tek jednom značajnom razlikom - među njenim suradnicima ovaj put nema Ricka Rubina. Dakako, ja iz Zagreba, osim iščitavanja podataka s ovitka albuma, ne mogu znati što je sve i kako Rubin odradio na “21”, ali čini mi se da je njegovo izbivanje kao koproducenta donekle rezultiralo time da nas Adele u pjesmama s “25” manje nego na prethodnom albumu reminiscira na velike ženske glasove američke rhythm & blues i soul glazbe poput Ette James premda ta poveznica, srećom, nije posve izostala. Glavni producent Paul Epworth, koji je istu ulogu imao na “21” i radio s Florence And The Machine - uz novopridošle koproducente poput Grega Kurstina koji je radio s Kelly Clarkson, Danger Mousea koji je radio s Norom Jones i švedskog čarobnjaka Maxa Martina koji je radio i s Britney Spears i s Tayor Swift - učinio je ono što bi uradio svaki producent s iole zdravim parom ušiju i egom bitno manjim od onog Phila Spectora. Adelin “otpuhat ću ti kućicu” vokal Epworth je ostavio u prvom planu i kristalno čistoj zvučnoj slici s naglašenom ulogom klavira, gudača i velikih bubnjeva. Zahvaljujući i novopridošlim suradnicima pojedine pjesme s albuma “25” srodne su i nekim od pjesama Florence And The Machine, Taylor Swift, Nore Jones i Lorde. Posolite s malo skladateljskog stila Carole King čijim stopama na svoj način gazi Adele i baroque-pop utjecaja besmrtnog Burta Bacharacha koji je nešto slično Epworthovom poslu s Adele činio s Dionne Warwick.

Naravno, Adelin glas toliko je svima poznat, a i otprije posjeduje takozvanu instantnu prepoznatljivost, da spomenute srodnosti ne odvlače pažnju s njezinih novih skladbi. Na prvu loptu moglo bi se reći kako singl “Hello”, gospelovska “River Lea”, klavirska balada “Remedy”, gudačima podložena “Love In The Dark” i odjavna “Sweetest Devotion” nalik U2 iz “Joshua Tree” perioda drže vodu pri usporedbi s pjesmama s albuma “21”.

Snažan i impresivan

Ipak, “25” - oko kojeg su se motali i Phil Collins s kojim se može pronaći pokoja poveznica i Damon Albarn koji je ustanovio da takav “srednjostrujaški kurs” nije za njega - definitivno nije upečatljiv kao “21”. No, u konstelaciji današnje pop glazbe “25” jako je dobar proizvod za najšire slušateljske mase, a koji ne vrijeđa ničiji ukus, pa ni onaj okorjelih kritičara. Dapače, klasično ustrojen “25” je u kvalitativnom vrhu današnje pop produkcije gotovo koliko je to prije pet sezona bio “21”, čak i ako nije toliko uzbudljiv, dramatičan, snažan i impresivan. Možda je prerano prognozirati što će biti kad danas 27-godišnja Adele stigne na prag tridesetih, no sudeći po njezina prva tri albuma i izjavi prema kojoj će svaki njezin novi album “biti nasljednikom albuma ‘21’” velikih promjena vjerojatno ni tada neće biti. U glazbenom svijetu koji se prebrzo i prečesto mijenja takav kurs i klasičan izričaj zapravo i nisu loš odabir. Barem ne za Adele.