SMRT LEGENDE

A. DRAGAŠ Kad se u glazbeničkom žargonu kaže 'rašpa', mnogima odmah na pamet pada Joe Cocker

 Neja Markičević/CROPIX

Kad se u glazbeničkom žargonu kaže “rašpa”, mnogim pjevačima i glazbenicima jedno od prvih imena koje će im pasti na pamet je ime Joea Cockera.

Ponajviše zbog njegovih hitova iz 80-ih poput “Up Where We Belong” iz filma “Oficir i džentlmen” s Richardom Gereom i Debrom Winger ili “You Can Leave Your Hat On” Randyja Newmana iz filma “9 i pol tjedana” s Kim Basinger i Mickeyjem Rourkeom, odnosno visokotiražnog albuma “Unchain My Heart”, čija je naslovna pjesma, koju je prvi 1961. godine snimio Ray Charles, jedna i od najvećih Cockerovih uspješ-nica.

Pjevač iz Sheffielda

No, “uskrsnuće” tog glasovno grubog i “prljavog” pjevača iz Sheffielda, rođenog 20. svibnja 1944. u obitelji javnog službenika, a umrlog 22. prosinca 2014. godine od posljedica raka pluća u Crawfordu u saveznoj državi Colorado, u kojem je godinama živio sa suprugom Pam, samo je dio priče o Joeu Cockeru. Naime, Cocker je solističku karijeru započeo 1961. godine pod imenom Vance Arnold i u pratnji benda The Avangers kao jedan od prvih britanskih rock-pjevača koji se tada oslanjao na klasike Raya Charlesa, Chucka Berryja i drugih američkih pionira rhythm & bluesa i rock & rolla. Godine 1963. godine pod tim imenom nastupa kao predizvođač na koncertu Rolling Stonesa u Sheffieldu, a već iduće objavljuje i prvi singl za Decca Records, “I’ll Cry Instead” Beatlesa, na kojem mu gitaru svira Jimmy Page, kasnije gitaristički bog Led Zeppelina i cjelokupne rock-glazbe. Page će Cockeru svirati gitaru i na njegovu prvom hit-singlu, obradi “With A Little Help Of My Friends” Beatlesa iz 1968. godine. Upravo se s tim singlom i istoimenim albumom Cocker napokon poziconirao kao relevantan, popularan i utjecajan britanski pjevač, pa i jedan od utemeljitelja takozvanog blue-eyed soula.

Pjevao na Woodstocku

Taj album doveo ga je i do američkih top-lista te nastupa na Woodstocku, a filmske snimke s tog festivala dodatno su ga proslavile, kako zbog glasa tako i zbog zanimljive gestikulacije dok pjeva, što mu je do smrti ostao svojevrsni zaštitni znak. U studenome iste godine izlazi mu sjajan eponimni album “Joe Cocker”, no moglo bi se reći da je njegov vlasnik bio i ostao najjači na koncertima, pa je njegovo najupečatljivije snimljeno djelo u karijeri antologijski dvostruki live album “Mad Dogs & Englishmen” s kolorističnim obradama “Honky Tonk Women” Stonesa, “Bird On A Wire” Cohena, “Girl From The North Country” Dylana, “I’ve Been Loving You Too Long” Otisa Reddinga i drugih. Preuzimanje tuđih hitova koje je znao podrediti sebi i svom glasu nalik kotrljanju šljunka po utoru od drvenih greda receptura je koje se držao od početka do konca 50 godina duge karijere. Naime, njegovi najveći hitovi i najznačajnije pjesme koje je snimio gotovo su u pravilu bili hitovi ili otprije poznate pjesme drugih izvođača, a ne skladbe koje je netko skladao baš za Joea Cockera.

Neki su skloni osuditi takav tip karijere, ali to je pogrešno jer su mnogi veliki pjevači, posebice u periodu od 30-ih do 70-ih godina 20. stoljeća, radili baš na taj način. Naime, povijest obrada često je bila bitna za tijek i razvoj bluesa, countryja, vokalnog jazza, rhythm & bluesa i rock’n’rolla, koliko i povijest hitova i važnih pjesama koje su to postali kroz “premijerne” izvedbe, a mnogi to ne razumiju. Osobno mi Cocker po odabiru obrada i načinu na koji ih je pjevao uopće nije bio sporan. Dapače, po tome je bio zanimljiv, dosljedan i solidan, posebice u prvoj etapi svoje diskografske karijere od kasnih 60-ih do sredine 70-ih.

Veliki comeback

Ako mu je i bilo nešto za zamjeriti, onda su to manje dojmljive skladbe koje su autori “ekskluzivno” pisali za njega, odnosno produkcija njegovih albuma u posljednjih četvrt stoljeća. No, baš je “ulickana” 80’s pop-rodukcija vratila Cockera iz galerije otpisanih među velike zvijezde 80-ih i 90-ih godina, kao i Tinu Turner čiji je comeback, kad je popularnost posrijedi, bio još grandiozniji. Srećom, njihove snažne i grube rhythm & blues glasove nije mogla ubiti ta i takva pop-produkcija koja im je zauzvrat pružila egzistenciju kakvu su još i prije zasluživali, ali je nisu ostvarili zbog loših životnih odluka, poteza u karijeri ili nesnalaženja u koncem 70-ih promijenjenim okolnostima popularne glazbe.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. studeni 2024 09:30