'20.000 DANA NA ZEMLJI' Danteovska priča o Nicku Caveu na sredini životnog puta

Mislim da karijera umjetnika, pogotovo muzičara, mora biti crtež koji se može povući jednom linijom, da ne podižete olovku s papira. Ne možete vječno nanovo izmišljati samog sebe. Ako biste to mogli, bili biste bog - kaže Nick Cave u jednoj od scena dokumentarnog filma “20.000 dana na zemlji”. Ljudski život i karijeru nikada nije lako “iscrtati u jednoj liniji”. No, pogotovo to nije lako kod ljudi kao što je Cave, 56-godišnji kultni australski glazbenik čije umjetničko djelovanje uključuje muziku, romane, poeziju i scenarije, koji je tijekom karijere promijenio tri benda i više glazbenih stilova, ali svejedno ostao prepoznatljiv po svojim provodnim temama: nasilju i osveti, iracionalnom zlu, iskupljenju i pokori.

Nemogući pothvat

Dokumentarni film “20.000 dana na zemlji” - koji je u ponedjeljak predstavljen na Berlinskom filmskom festivalu - pokušaj je da se napravi upravo taj “nemogući pothvat”: predstavi karijeru Nicka Cavea, njegove umjetničke ineterese i osobni život kroz “jednu povučenu liniju”. Autori filma - britanski konceptualni umjetnici Iain Forsyth i Jane Pollard - film su napravili u suradnji sa Caveom, koji u filmu ima kredit koscenarista i pojavljuje se u gotovo svakom kadru. Pritom su, međutim, izbjegli tradicionalne dokumentarističke metode poput anketiranja suradnika ili arhivskih snimaka. U filmu nema arhivskih snimaka, a umjesto klasičnog “talking head” dokumentarizma britanski su se autori odlučili na napola igrani pristup.

Na samom početku filma pratimo brojčanik koji “otkucava” 19.999 dana dotadašnjeg Caveovog života, a tijekom špice gledamo arhivske fotografije zbivanja koja su se dogodilo u Caveovom životu i u svijetu od rujna 1957., kad se rodio u australskom mjestašcu Warracknabeal kod Melbournea. U času kad brojčanik provrti 20.000, Cave su budi. Vrlo danteovski, Cave se budi “na sredini životnog puta”. Od tada nadalje, pratimo 24 sata njegovog dvadesettisućitog dana. Tijekom ta 24 sata Cave razgovara s psihologom, objeduje s prijateljem muzičarom crne tagliatelle s jeguljom, snima dvije pjesme s budućeg albuma “Push the Sky Away” i igra se s djecom. I čitavo vrijeme - dakako - govori o muzici, nastupanju uživo, vjeri, tremi, obitelji.

U jednom trenutku, Cave i kamera odlaze u fototeku New Musical Expressa gdje prekopavaju po Caveovoj ostavštini i starim slikama.

Ne sjeća se 80-ih

Samoironično ustvrđujući kako se zbog droge “ne sjeća manje-više ničeg iz osamdesetih”, Cave vadi fotografiju s jednog koncerta Birthday Party u Njemačkoj 80-ih, na kojoj se gledatelj iz prvog popeo na stejdž i piša po bendu. “Ta slika manje-više ilustrira gdje smo, komu i kako svirali u to vrijeme. U to doba Birthday Party je stekao reputaciju najsilovitijeg koncertnog benda. Na našim koncertima skupljali su se skinheadi, motociklisti i kojekakav polusvijet. Bilo je to strašno.“

Cave zanimljivo povezuje i svoje interese za religiju i ovisnost. “Vjera me zanimala u doba kad sam se jako drogirao. Ujutro bih po više sati sjedio u crkvi, slušao misu i čekao trenutak kad će si ljudi pružiti ruke, a onda bih popodne otišao u centar i ušikao si dop. Iz mog kuta gledanja, to je bilo kao da sam svodio neki račun, održavao balans.” Primjećuje također da je taj motiv - iskupljenja, pokore, svođenja računa - čest u njegovim stihovima i prozi. “U mojim tekstovima, uvijek postoji Svemogući Bog koji na kraju svodi račune i naplati. Zanimljivo je da u osobnom životu u to ne vjerujem.”

Cave u filmu više puta ističe da je ono što najviše voli u svom poslu - nastup uživo. Prepričava s divljenjem kako je jednom koncertirao s urušenom Ninom Simone, koja je tražila da je se oslovljava s “doktorica Simone”; jedva se popela na scenu, ispljunula žvaku, zalijepila je na klavir i odsvirala koncert od kojeg se ježila kosa.

Kao suvozači

Zanimljivo je kako su režiseri Forsyth i Pollard osmislili neizbježne dokumentarističke sugovornike. Oni se pojavljuju kao suvozači u automobilu kojim se Cave vozi na dnevnoj ruti. Tako se na suvozačkom sjedalu pojavljuju glumac Ray Winstone (glumio je u Caveovom Aussie-westernu “Proposition”), njemački muzičar Blixa Bargeld - koji je jedno desetljeće svirao s Bad Seedsima - te neizbježna Kylie Minogue, koja priznaje da u trenutku kad su joj ponudili duet s Nickom Caveom nije imala blagog pojma o njegovoj muzici. Kad su 1996. zajedno snimili duet “When the Wild Roses Grow” koji je postao veliki hit, i za Cavea su se okolnosti promijenile. U filmu priznaje kako je najednom postao mainstream zvijezda, kako je izlazio u bulevarskim novinama i kako su ga prepoznavali na ulici.

Sovjetsko kino

Film je - inače - gotovo u cijelosti sniman u južnoj Engleskoj, u okolici Brightona gdje Cave sada živi. Objašnjava da ga je za Brighton vezalo to što je fasciniran morem i efektima meteoroloških promjena na more, oblake, svjetlo. Kompulsivni meteoman, Cave režiserima pokazuje bilježnicu u kojoj već desetljećima gustim rukopisom bilježi svoja dnevna zapažanja o vremenu.

Forsyth i Pollard svoj su dokumentarac o Caveu predstavili u ponedjeljak u istočnoberlinskom kinu Internacionala, reprezentativnom primjeru DDR-ovskog sovjetskog modernizma koji je nova Njemačka sjajno uredila. Dvoje britanskih autora predstavili su film pred punom dvoranom caveofila. Sami Pollard i Forsythe izgledaju kao dvoje odebljih bivših darkera koji su morali mahnito slušati Cavea kad su bili mlađi. Atomsfera u dvorani bila je slična onoj koju sam doživio na dva Caveova koncerta u Hrvatskoj: ljudi mlađih i srednjih godina, mnogi od njih studenti, slični onima koji sam viđao u Lisinskom u eri “Boatman’s Calla”. Cave očito ima svoje pleme, ili - s obzirom da je riječ o umjetniku s religijskim opsesijama - sljedbu. Ta sljedba sad je dobila dokumentarističku “objavu”. U prvom licu.