'ZORAN, MOJ NEĆAK IDIOT' Mali, simpatični film o Italiji nakon Berlusconija

Kad se osamdesetih u vrijeme krize Jugoslavije pojavio kao kulturni i politički koncept, “Alpe-Adria” je bio naziv kojim se imenovao grozd regija na četveromeđi Italije, Slovenije, Austrije i Hrvatske, od Veneta i Fulanije do Istre, Koruške i Primorske. Grozd regija koje su u pučkoj predodžbi vezivali polka, harmonika triještina, habsburška prošlost i teran, a u zbilji razjedinjavale fojbe, Joško Joras, Schengen, te svađa što se - može zvati teran.

“Alpe Adria” bio je lijep koncept za turističke brošure, no u zbilji taj je prostor bio i ekonomski i kulturno podijeljen na novu i staru Europu, a kao suvremeni kulturni proizvod nije uopće postojao. A onda se gotovo neopazice pojavio jedan mali, simpatični film koji se na neki način može smatrati roditeljem Alpe Adria kinematografije.

Nimalo slučajno, taj je film stigao iz grada koji je tijekom hladnog rata bio jednom polovicom u jednoj, drugom u drugoj ideološkoj hemisferi Europe. Taj je grad dakako Gorica, a režiser tog filma goriški debitant Matteo Oleotto. Naslov filma je “Zoran, il mio nipote sciemo/Zoran, moj nećak idiot”. A nakon što je prošle godine osvojio nagradu publike u programu Orizzonti Mostre, nakon što je lani otvarao ZFF, “Zoran” od ovog tjedna igra u zagrebačkim kinima.

Junak Oleottovog filma je Paolo ( Giuseppe Battiston), sredovječni samoživi Furlanac o kojem se zapravo nema što lijepog reći. Junak Oleottovog filma je sebični pijanica koji je već rasturio jedan brak, ali mu to ne smeta da žica obrok i pare od nove familije bivše žene. Paolo je neuredan, zadužen, sebičan, oblaporan, gramziv na novce i u osnovi rasist za kojeg s onu stranu goriške granice žive samo bezvrijedni, anonimni “jugoslavi”: Paolo je, ukratko, esencija svih mana berluskonijanske nove Italije. Jednog dana, on sazna da s druge strane granice u Sloveniji ima nećaka ( Rok Prašnikar) kojem je jedini legalni skrbnik. Paolo ga dovodi doma u nadi da će štogod naslijediti, no ispostavi se da nasljedstva nema, te da je nećak Zoran nerd koji kao da je izišao iz “Teorije velikog praska”. Prekrcan je suvišnim informacijama, ima IQ dupli od Paolovog, ne odvaja se od knjige i govori knjiški arhaički talijanski koji je naučio čitajući Manzonija. Paolo je ogorčen što ga je dopao “nećak idiot”, sve dok ne shvati da Zoran ima unovčivi talent: perfektno igra pikado. Tada se, naravno, u Paolu probudi gramzivi račundžija.

Pripovjedački, “Zoran, moj nećak idiot” sav je veliko opće mjesto. Kao u nekom regionalističkom “Kišnom čovjeku”, imate “idiota” koji dopadne na brigu kvarnom junaku. Kao i kod Barryja Levinsona, i kod Oleotta se na koncu ispostavi da je “idiot” ljudski superioran. I ovdje on kristovski izbavi iz grijeha moralno zabludjelog junaka, samo što ovo nije Amerika 80-ih, nego postberluskonijevska Italija, pa pučki “grešnik” nije japi s Wall Streeta, nego sebični i antipatični glasač Lege Nord. Nema tu - ukratko - bogzna što originalno, no Oleottu se ne može a ne priznati da je u tu tipsku situaciju unio ono što regionalistički film treba imati da bi imao smisla. Dakle, fine lokalne boje i šarmantnih karaktera.

Oleottova je ruralna Furlanija tako prepuna dopadljivih gubitnika i obješenjaka, svijet filma vrti se oko oštarije, vinograda, tokaja i refoška, a kad gledate furlanske klipane kako sjede na kištrama i mudruju o politici nekako mislite da se tu mora svaki čas pojaviti i Alen Vitasović.

U jednom od intervjua, Oleotto je rekao kako režiser debitant “mora film snimati o onom što zna dobro, a ono što ja znam dobro je ovo”. U “Zoranu, mom nećaku idiotu” to se lijepo i vidi. Čovjek koji je radio ovaj film, znao je o svijetu kojim se bavi sve.