Odakle početi priču, sraz utisaka i konteksta o filmu "Zlatni rez ‘42", epistolarni legat redatelja Lordana Zafranovića, koji traje četiri sata i devet minuta i koji se u podnaslovu mogao zvati i director‘s cut.
Što nam danas povijesno, kroz kulturu sjećanja, predstavlja Drugi svjetski rat na prostoru Balkana, osam desetljeća nakon završetka i 35 godina od ratnog raspada bivše države i posljednjega filma u Pulskoj areni koji je dobio Zlatnu arenu u tzv. partizanskom žanru s univerzalnom temom zla - "Gluhi barut" Bate Čengića? Možda o pravoj mjeri sažetka najbolje govori jedna usporedna priča, kazališna adaptacija romana Đorđa Lebovića "Semper idem" u Narodnom kazalištu u Somboru.
