Aktualni festivalski mandat hrvatskog producenta Danijela Peka na mjestu umjetničkog ravnatelja Pulskog filmskog festivala (PFF), koji je počeo njegovim jubilarnim 70. izdanjem, karakteriziraju stupnjevite promjene i poboljšanja.
Iako je Pula fokusirana na dugometražni igrani film, napravila je prostor i dokumentarnom i animiranom, što se pokazalo dobrom odlukom, pogotovo u slučaju dokumentarnog filma, dugogodišnjeg aduta hrvatskog filma. Za Pekova su ravnanja dokumentarni filmovi dva puta nagrađeni Velikom Zlatnom arenom za najbolji film. "Veće od traume" 2023. i "Mirotvorac" 2025. godine, Zlatne arene za režiju u dva su navrata otišle redateljima dokumentaraca, Silvestru Kolbasu 2024. i Igoru Bezinoviću 2025., dokumentarist Goran Dević 2025. je nagrađen za izuzetan redateljski pristup, a animirani "Cvrčak i mravica" 2023. je osvojio Zlatne arene za scenarij i glazbu.
Kako program PFF-a uvelike oblikuju faktori izvan kontrole umjetničkog ravnatelja - natječaji Hrvatskog audiovizualnog centra, nepredvidljiv učinak domaće produkcije te taktiziranja producenata i distributera pri puštanju filmova u kina - Pek je nastojao optimizirati i unaprijediti segmente festivala na koje može utjecati. Manjinske koprodukcije, važan segment hrvatske filmske industrije, uvrštene su u glavni program i povećan je broj Zlatnih arena koje im se dodjeljuju, uveden je regionalni natjecateljski program, studentski je postao natjecateljski, podignut je nivo projekcija koje se ne odvijaju u udarnom terminu u Areni, a uvedene su Zlatne arene za produkciju i casting.
Uoči 73. Pulskog filmskog festivala razgovarali smo s njegovim umjetničkim ravnateljem, hrvatskim producentom Danijelom Pekom, o ulozi festivala u hrvatskom i regionalnom filmu, terminu održavanja smotre, broju premijera u glavnom programu, nemilosrdnoj borbi za publiku u suvremenom kulturno-medijskom pejzažu te drugim pitanjima.
Ovogodišnje izdanje Pulskog filmskog festivala bit će četvrto pod vašim umjetničkim ravnanjem. U kakvom je stanju bio festival kad ste ga preuzeli i kakav je sada, na kraju vašeg mandata?
- Moj dojam je bio tada - a danas je dodatno učvršćen - da je festival bio dobro posložen organizacijski i provedbeno, ali je pomalo lutao u fokusu i nije pratio zanimljivi put razvoja hrvatskog filma kojem smo svjedočili posljednjih 15 godina. Ne bih rekao da se u ove četiri godine dogodila revolucija, ali smo se svi zajedno potrudili da festival bude aktivan, suvremen i dinamičan kao što je i hrvatski film.
Programirali smo festival uvažavajući interese publike, sa željom da je vratimo na festival i da to bude glavna snaga pozitivne percepcije festivala. Potpuno rasprodana Arena u više navrata, porast broja gledatelja iz godine u godinu na svim našim projekcijama i visoke ocjene publike za hrvatski film govore da smo na dobrom putu. Radi publike smo promijenili i dane održavanja festivala i otvaramo ga četvrtkom, kako bi domaći ljudi u Puli i Istri, koji nisu na odmoru ili festivalski gosti, imali priliku pogledati što više filmova, a rezultat se vidi u znatno većoj posjećenosti svih projekcija vikendom.
Izuzetno bitan dio festivala usmjeren je na filmske ekipe i profesionalce. Uveli smo nove radionice, pitching programe i razgovore o projektima koji su usmjereni prvenstveno na dva segmenta filmske produkcije za koja smatramo da su najpotrebniji hrvatskom filmu - razvoj i distribuciju. I, možda najvažnije, dovodimo u Pulu sve više i više naših autora, producenata i profesionalaca, sve više regionalnih i svjetskih gostiju koji se u Puli druže, razgovaraju, počinju ili nastavljaju surađivati. Cilj je da Pula postane bitan hub hrvatskog i europskog filma na kojem će projekti i nastati i biti prikazani nekoliko godina kasnije.
Kako općenito vidite Pulski filmski festival i njegove razne uloge u životnim ciklusima hrvatskih filmova? Naime, neki filmovi u Pulu dolaze usred ili na kraju svojeg života na tržištu, a neki u Puli kreću u pohod na tržište. Kako festival pomaže jednima, a kako drugima?
- Riječ ‘pomaže‘ ključna je za razumijevanje uloge Pulskog filmskog festivala u hrvatskoj i regionalnoj kinematografiji. Nacionalni festival ne postoji da bi se natjecao s drugim festivalima, nego da bi bio u službi svog filma i svih onih koji te filmove rade. Pula može biti snažno ime koje stoji iza svojih filmova, pomaže im da lakše dođu do publike, podrška autorima i producentima da razviju svoju ideju za film i pronađu suradnike koji su im za to potrebni. Mi nemamo hrvatsku filmsku akademiju, Zlatne arene su naši Oscari, Cesari i Goye i s takvim ih poštovanjem trebamo gledati i dodjeljivati, kako bi njihov kredibilitet i važnost rasli sa svakim izadnjem Festivala. To su sve načini na koji pomažemo jednako svim filmovima, no dijelu njih možemo i više.
Trudili smo se u programu istaknuti filmove za koje smo smatrali da imaju šanse osvojiti publiku nakon festivala. Proširili smo program Pula u gostima s Istre na cijelu Hrvatsku i čak neke zemlje u regiji, te ga produžili na cijelu godinu. U tom programu gostovanja filmova s festivala u malim nezavisnim kinima i na javnim događanjima prošle smo godine ostvarili više od 6000 gledatelja, što s njih 25.000 na Festivalu čini gotovo 10 posto ukupne gledanosti hrvatskog filma u 2025. godini.
Pula je na neki način zrcalo hrvatskog filma u kojem ga javnost promatra i procjenjuje. Što je festival bolji i uspješniji, vjerujem da će isto takva biti ukupna percepcija hrvatskog filma. Što su Zlatne arene relevantnije to će više pomoći autorima, produkcijama i profesionalcima da dođu do novih projekata i da ih lakše približe publici.
Nakon što ste izabrani za umjetničkog ravnatelja PFF-a, ustvrdili ste da želite da Festival daje vjetar u leđa hrvatskom filmu. Smatrate li da ste uspjeli u toj namjeri? Ako imate konkretan primjer, istaknite ga i elaborirajte.
- Pozitivna percepcija festivala i hrvatskog filma, rast interesa publike, Zlatne arene o kojima se piše i raspravlja, sve uspješnije ljetne distribucije filmova nakon Pule, Pula u gostima, razvojni programi - sve su to potezi i mjere koje smo osmislili kao vjetar u leđa hrvatskom filmu i mislim da smo u velikoj mjeri uspjeli.
No, ono što bih želio istaknuti kao posebnu ‘misiju‘ Pule su filmovi koje je naš dragi kolega Nebojša Slijepčević nazvao ‘filmovima za domaću upotrebu‘. To su filmovi koji će znatno teže pronaći put do svjetskih festivala i međunarodne distribucije zbog žanra ili teme kojima se bave, a izuzetno su bitni za našu kinematografiju i kulturu - za odgoj nove publike, ali i za neke teme koje su, nažalost, zanimljive samo nama. To su najčešće filmovi za djecu, povijesni filmovi, komedije mentaliteta, politički filmovi i svi oni žanrovi koji nemaju mnogo mogućnosti da budu prepoznati i vrednovani izvan našeg jezika i kulturnog kruga i kojima se, na moju veliku žalost, ne bavimo dovoljno. Pula postoji i radi njih i tu ima posebnu ulogu da ih prepozna, istakne i nagradi kao bitan izraz našeg filma koji se svjesno ograničio na malo tržište, lokalnu temu i ignoriranje dijela struke i kritike. U tom važnom dijelu naše kinematografije još nismo, rekao bih, uspjeli pomoći koliko bi trebali.
Program manjinskih koprodukcija dodatno je učvrstio svoju poziciju za vrijeme vašeg mandata. Koliko je važan za festival i koliko je važan za poziciju hrvatskog filma i kinematografije u regiji?
- Manjinske koprodukcije odmah smo, na početku mandata, uključili u glavni natjecateljski program s posebnim Zlatnim arenama. Razloga za to je više - manjinske koprodukcije su prema zakonskoj definiciji također hrvatski filmovi, ali još važnije je što je u mnogima od njih sudjelovanje hrvatskih autora, glumaca i filmskih profesionalaca na visokoj razini. Postalo je uobičajeno da imamo hrvatske glumce u regionalnim i europskim filmovima, često čak i u glavnim ulogama. Naši filmski autori poput direktora fotografije, montažera, scenarista i kompozitora sve češće su angažirani i na koprodukcijama i ovo je način da im i za to odamo priznanje koje zaslužuju. Na kraju su tako nastali filmovi izuzetno zanimljivi i našoj publici, a različiti jezici sve su manje problem za gledanost.
Moram reći da je to jedna od pozitivnih posljedica dolaska streaming servisa na kojima smo sadržaj navikli gledati na izvornim jezicima na kojima je nastao. U Puli imamo prilike vidjeti velik broj manjinskih koprodukcija, ove godine ih je sedam, a prije dvije godine imali smo ih 11 - jednako koliko i filmova u sekciji Hrvatski film. Po reakcijama i posjećenosti vidimo da su publici često zanimljivi i da cijene što ih imaju priliku gledati na Festivalu.
Možemo li na konstruktivan način okončati raspravu o broju premijera hrvatskih filmova u Puli i percepciji Festivala među hrvatskim filmašima? Sedamdeseti PFF imao je pet premijera, 71. tri, 72. pet, a ovogodišnji će imati tri. Očito je da hrvatski filmaši vrednuju Pulu, ali da će prednost uvijek dati renomiranim svjetskim festivalima, a ponekad i onim regionalnim.
- Ambicija hrvatskih filmaša da započnu festivalski život svojih filmova izvan granica Hrvatske je ispravna i zdrava i za hrvatski film i za Pulu. Godišnje se u svijetu producira između 3000 i 6000 filmova namijenjenih prikazivanju u kinu - to su podaci iz posljednjih desetak godina. Rekordne 2024. samo je u Europi (geografskoj, ne političkoj) producirano oko 2500 filmova, što je prostor u kojem se krećemo s našom godišnjom produkcijom od 10 do 20 dugometražnih filmova. Kad usporedite te brojke, naravno da je za vidljivost i prodajni potencijal filma u svijetu - a tržište za naše filmove trebaju biti i Europa i svijet - znatno bolje ako je film na taj svoj put krenuo na priznatom svjetskom festivalu, osvojio nagrade ili privukao pozornost kritike, struke i publike, te s takvim uspjehom dolazi u Pulu. Kažnjavati filmove i filmaše što imaju takve ambicije, nema smisla. Uvjeren sam da je za publiku jednako zanimljivo pogledati film koji u Puli ima svjetsku i onaj koji ima hrvatsku premijeru, a dolazi s potvrdom kvalitete nekog od međunarodno poznatih festivala.
Malo je drugačija situacija s filmovima koji nam dolaze nakon kinodistribucije ili su već dostupni na streamingu. Ni tu ne radimo razliku u programu i trudimo se svima pružiti jednak tretman, samo je činjenica da im manje možemo pomoći u smislu pulskog vjetra u leđa. No, mogu isto tako zaključiti da čak ni prethodna distribucija ne utječe na posjećenost filmova na Festivalu, a ni na ocjene publike. Dva puta u tri godine nagradu publike osvojili su filmovi koji su prije toga igrali u kinima.
Unatoč tome ne vjerujem da ćemo tu raspravu okončati jer ljudi vole brojke koje mogu uspoređivati, a postoji i velik broj festivala koji se u premijerama natječu i za njih je to bitno postignuće koje ih možda razlikuje od drugih festivala. Pula to u ovom mandatu ne radi, nama je cilj da sve filmove jednako kvalitetno prikažemo i nagradimo, da proslavimo sve dobro što je napravljeno u godinu dana i to pokažemo javnosti.
Jeste li uspjeli okončati borbe filmaša za prestižne termine projekcija? Je li tu borbu moguće okončati ili će ona biti problem s kojim će se svaki umjetnički ravnatelj susretati?
- Mi smo odmah, na početku mandata, odlučili postaviti logiku stvari drugačije - napraviti za svaki film prestižnu projekciju. I u tome smo, vjerujem, uspjeli - da se autori, producenti i filmske ekipe u Puli danas osjećaju dobrodošlo, uvaženo i ravnopravno. Ponovit ću još jednom i to dolazi iz osobnog iskustva - projekcija filma u praznoj Areni nije dobra ni za koga, ni za film, ni za ekipu, ni za publiku.
Uvjeren sam da su premijere u Istarskom narodnom kazalištu, koje smo opremili tako da na njima imamo najbolje prostorne i tehničke uvjete za projekcije od svih lokacija u Puli, sa svečanim protokolom i publikom koja je došla podržati film, puno bolje rješenje od ponoćne projekcije u Areni. Još jedan dokaz toga da sada na filmove u INK dolaze gledatelji koji upravo takve filmove žele pogledati ocjene su publike, koje su u ove tri godine redovito izuzetno visoke i za zahtjevnije filmove. Prosječna ocjena nam je gotovo petica, a samo je nekoliko filmova dobilo ocjenu ispod četiri.
U programu na temelju kojeg ste izabrani za umjetničkog ravnatelja PFF-a rekli ste da želite održavanje Festivala pomaknuti na početak ljeta. Međutim, početak festivala se tijekom vašeg mandata na mjestu umjetničkog ravnatelja pomaknuo s 15. na tek 9. srpnja. Što bi festival dobio time da se održava u lipnju, početkom ljeta? Možete li navesti konkretan primjer?
- Možda je to dobra metafora brzine kojom se promjene odvijaju u javnom sektoru. Trebale su mi četiri godine da pomaknem festival za tjedan dana (smijeh). I dalje mislim da bi termin krajem lipnja, prije festivala u Karlovim Varima, bio bolji i za domaću publiku i za međunarodnu vidljivost festivala. No, ima argumenata i za sadašnji termin koje ne možemo ignorirati. Uz rizičnije vremenske prilike, to je svakako i trajanje ispitnih rokova na umjetničkim akademijama, koji bi vjerojatno onemogućili studentski program, koji nam je jako bitan. Uz to, otežali bismo dolazak na festival i filmašima koji predaju na akademijama, a radi se o iznenađujuće velikom broju naših kolegica i kolega.
To je posebna tema budućnosti hrvatskog filma, o kojoj trebamo više razgovarati. Velik broj filmaša ne može živjeti od filma te se zapošljavaju u obrazovnim i kulturnim ustanovama odnosno javnom sektoru. Pritom je na prvom mjestu posao od kojeg žive i koji od njih traži neku odgovornost, a film ostaje na drugom ili nekom nižem mjestu. Mislim da je to dugoročno vrlo opasno za našu struku i postoji mogućnost da postanemo hobistička kinematografija. Kad vidim koliko su dugački razmaci između filmova kod velikog broja naših autora, moram zaključiti da ta sigurnost posla ima visoku cijenu za filmsku produktivnost, a moguće i za kreativnost.
Prošla godina, 2025., bila je druga najuspješnija u povijesti Hrvatskog audiovizualnog centra kad je riječ o gledanosti hrvatskih filmova u kinima, a 2026. će biti najuspješnija zbog rekordne gledanosti ‘Svadbe‘. Kako hrvatski film može iskoristiti taj uspjeh?
- Postoji urbana legenda da su ponekad u zagrebačkom HNK sami znali ugasiti online prodaju kako bi se za ‘Orašara‘ i druge predstave stvorili redovi pred kazalištem. O redovima su potom izvještavali mediji i ta je pompa dovela nove, sada prave redove na blagajne. Nije bitno je li legenda istinita, ali to nam pokazuje koliko sama percepcija uspjeha - stvara uspjeh.
Broj gledatelja ‘Svadbe‘ i niza drugih filmova posljednjih godina pomaže nam razmontirati drugačiju i lažnu percepciju hrvatskog filma koja se jako raširila u javnosti. Hrvatski film već godinama ostvaruje značajne uspjehe u svijetu, prikazuje se na najvećim festivalima i na njima osvaja važne nagrade. To se nije dogodilo slučajno niti brzo. Rezultat je to talenta i zanatske vještine naših autora, glumaca i cijele industrije, no također i gotovo dva desetljeća rada Hrvatskog audiovizualnog centra na kontinuiranom i kvalitetnom ulaganju u film. No, za puno vrednovanje domaćeg filma nedostajao je uspjeh pred domaćom publikom. Često sam slušao i poznanike i potpune strance, ali i mnoge naše kolege, kako govore da mi ne znamo raditi filmove za publiku i da hrvatske gledatelje ne zanima domaći film. Drago mi je da su ih demantirali ‘Svadba‘, a prije nje i ‘Fiume o morte!‘ te niz drugih filmova, poglavito za djecu, koje je najteže raditi.
Nadam se da ćemo iskoristiti taj uspjeh kao što kazališta koriste ‘Orašara‘ - da priznamo i podržimo takve uspjehe i tražimo formule kako ih ponoviti, da iskoristimo činjenicu da takvi filmovi dovode u kina nove gledatelje koji će sutra pogledati još koji hrvatski film, da kao autori i producenti prihvatimo da je uspjeh pred publikom jednako vrijedan kao i onaj pred strukom i kritikom.
U tijeku je velika bitka za publiku između brojnih takmaca, a među njima su i kina. Gdje su filmski festivali, pa tako i Pulski, u tom okršaju? Što oni nude publici, a da konkurencija to ne može ponuditi?
- Kinoprikazivanje je u krizi u cijelom svijetu, ne samo u maloj Hrvatskoj. Vidi se dobar oporavak nakon pandemijske 2020., ali nitko više ne očekuje povratak na brojeve prije te krize. Razlozi su, kao i uvijek kada dolazi do tektonskih promjena, više unutarnji, a manje vanjski. Promijenile su se navike gledatelja i pravila distribucije, a sasvim sigurno pratimo i kreativnu krizu najveće svjetske kinematografije, one holivudske. Čini mi se da rješenju te krize ne doprinosi očigledno klađenje studijskih šefova na umjetnu inteligenciju. Ja bih se prije kladio na to da će takva vrsta produkcije spektakularno propasti, barem u segmentu kvalitetne filmske produkcije.
No, vidimo i neke zanimljive trendove koji prkose sadašnjem pesimističnom trendu - velike uspjehe malih nezavisnih filmova pred publikom, u što bih ubrojio i našu ‘Svadbu‘, mlade autore koji se ne boje raditi filmove na svoj način, porast tzv. event prikazivanja i broja lokalnih festivala. Mislim da je Pula jedno od mjesta koja će zahvaljujući jedinstvenoj lokaciji i slavnoj tradiciji zadržati svoje mjesto u lancu distribucije, a ako je pametno pozicioniramo kao mjesto na kojem se uživo susreću filmaši, zvijezde i publika, vjerujem da možemo zadržati staru i osvojiti i nešto nove publike.
Hoćete li se kandidirati na idućim izborima za umjetničkog ravnatelja PFF-a? Koji se segmenti Festivala mogu unaprijediti?
- Pula je rijetko snažan brend u hrvatskoj kulturi i može imati vrlo važnu ulogu za domaći, regionalni i europski film i danas i u budućnosti. Velika mi je stoga čast raditi ovaj posao i uistinu sam zahvalan na toj prilici, a najviše svim kolegicama i kolegama s kojima sam radio ove četiri godine. Učinjeni pomaci ne bili mogući bez pomoći filmskih profesionalaca kojima smo ojačali festivalski tim, ponajprije filmskim izbornikom Marijem Kozinom, voditeljicom Pule PRO Selmom Mehadžić, voditeljicom protokola Petrom Blašković i Vanessom Biljan, voditeljicom odnosa s javnošću Mijom Pavlišom i mnogim drugima. Cijenim podršku koju smo u tome imali od djelatnika i ravnateljica Javne ustanove Pula Film Festival, prethodno Tanje Miličić, a sada Vlatke Kolarović. Vjerujem da smo postavili sjajan festivalski tim koji Pulu može dalje razvijati. O kandidaturi ću odlučiti nakon završetka 73. PFF-a.
