Da je film Pjera Žalice “Koncentriraj se, baba” prikazan u službenoj konkurenciji Sarajevo film festivala (srećom, samo je počasno otvorio festival), bilo bi velikih problema oko podjele glumačkih nagrada, jer u njemu ima bar pet-šest vrhunskih interpretacija. Jedna od njih je ona srpske glumice Mire Banjac, koja je lani na snimanju (bilo je to u jesen) proslavila 90. rođendan. Njezina je produktivnost upravo nevjerojatna, kako u kazalištu tako na filmu i televiziji, nagrade koje je primila teško je i pobrojati (spomenimo “Dobričin prsten”, najveće glumačko priznanje u Srbiji, nagradu “Žanka Stošić”, nagradu “Pavle Vuisić” i Nušićevu nagradu, Zlatne arene u Puli za filmove “Ne naginji se van” i “Široko je lišće”, pa i nagradu grada Zagreba za glavnu ulogu u televizijskoj seriji “Marija” u režiji Stipe Delića), a u ovom mileniju opet je snimala u Hrvatskoj, u crnoj komediji Danila Šerbedžije “Sedamdeset dva dana” i u “Zvizdanu” Dalibora Matanića.
Važan film
Pitam je žali li što zbog panike oko koronavirusa nije mogla doći u Sarajevo? “Naravno da mi je žao, ipak je to neka mala glumačka svečanost, na kraju svoga posla, da se vidi kako to publika prihvaća. Na Sarajevo film festivalu inače nikad nisam bila, uvijek bi se poklapao s nekim drugim festivalom na kojem sam morala biti i to je to. Sad sam zbilja trebala doći, jer sam imala važan film, ali svi smo zaustavljeni situacijom koja ni za koga nije ugodna. Inače, u tom gradu sam dobila Zlatni lovorov vijenac za životno djelo, i to još 1991., prije no što se rat tu uopće razmahao.”
Uz svoju učiteljicu
Njezina uloga u Žaličinom filmu nije nimalo lagana iako neprestano leži u krevetu, ali stalno je u središtu pažnje. “Lik je dosta kompleksan, jer ta baba sve promatra i sve zna. Mogu samo licem pokazati što je u meni. Kao glumački zadatak, to mi se jako dopalo. Za mene je to bilo izuzetno zahtjevno, uloga u hibernaciji.” Je li joj smetalo što je lik negativan? “To je majka koja nije dobra majka. Od svih majki koje sam odigrala, ta je jedina negativka.” Zanimljivo, Žalica ne otkriva odmah sve slojeve njezine ličnosti. “On filmski misli. Sjajno je to napravio. On je miran redatelj, uopće se ne uznemirava. Ima redatelja zbog kojih ste stalno na rubu živaca, ali kod njega nema toga. Radi se mirno, ali žestoko. Čast mi je što me je pozvao u svoj projekt.” Je li joj bilo teško raditi s toliko glumaca na setu? “Čujte, to su sve bili sjajni glumci, vrhunski profesionalci. Nitko nikoga nije gazio, nije ga gurao. Svako je dobio prostor koji je mogao razviti i zato nije bilo nikakve nervoze na snimanju. Kolektivni odnos bio je fantastičan, to su sve dobri, priznati glumci.” Je li s većinom njih prvi put radila na filmu? “Uglavnom da, ali svi se znamo iz kazališta. S Branimirom Petrovićem iz Crne Gore snimala sam film ‘Grudi’ Marije Perović.”
Za Erdevik, mjesto u kojem je rođena, kažu da je najljepše selo u Vojvodini…”To je mjesto oduvijek imalo duhovnu klimu. Amatersko kazalište, divnu veliku školu. Tu ste mogli pronaći sebe i jako mi je drago što sam tamo odrasla. Jedino što meni samoj nije bilo lijepo, bila sam ratno dijete, zapravo ne ni dijete nego kao neka stvar. Najviše mi je značila moja učiteljica, šteta što ih više ne zovu učitelji, oni su ipak pokretači onoga što vi imate. Ona je mene i pripremala za ovaj poziv, ali vrlo neprimjetno, odmah je naslutila moj potencijal. Pomogla mi je da lijepo govorim, da lijepo pročitam neki tekst, da dobro pišem. Mirisala je na fini sapun, to sam o njoj upamtila. Zvala se Živka Rađić. Već kad sam postala poznata glumica, snimali smo tv film u njezinoj kući. Do smrti sam bila uz nju. Jednom kad smo gostovali u Šidu ili Iloku, ne sjećam se točno gdje, ona je došla do mene i poklonila mi ne cvijeće nego kompot od višanja ili kajsija, ne sjećam se točno. To me ganulo puno više od ovih protokolarnih stvari.”
Upozoravam je da u Erdeviku ljudi jako kratko žive, prosječna starost je 42-43 godine. Ona se uopće ne uklapa u taj prosjek. “Nikoga tamo više nema koga sam nekad znala. S druge strane, to je milje u kojem bi ljudi mogli dugo živjeti, sve je puno vinograda i šuma. Seljaci su bili bogati, sjajno se hranilo, ali što se tu može, iscrpio ih je taj rad. Znate što se kaže o seljaku, pogleda li dolje, prema zemlji, ili gore, prema nebu, sve mu na isto dođe.
Otišla u partizane
Zanima me je li joj otac Teodor zaista bio oficir američke avijacije?
“Je, on je tamo rođen. Moja baka je otišla u Ameriku s prvom migracijom, bila je velika hohštaplerka, zgrnula je velike pare za prohibicije krijumčarenjem viskija. Kod nje su ljudi pili, ostavljali pare, ona se obogatila, a oni su osiromašili. Kad se vratila, jedan je čovjek, također povratnik, sjekao nam drva i stalno je psovao. Pitala sam ga: ‘Zašto psuješ moju babu’, a on kaže: ‘Zato što zbog nje sada moram cijepati drva.’ Tek poslije sam ukapirala o čemu se tu radi. No bila je jako hrabra žena, uvečer je kartala s ljudima, nije bilo lako sve to nositi na svojim leđima. Moj tata je inače htio da ja i mama dođemo u Ameriku, poslao nam je putne karte do Detroita, no moji ujaci po majčinoj strani nisu za to ni htjeli čuti. Tako smo ostali razdvojeni do kraja života.”
Poznata je činjenica da se 1944. priključila kulturnoj ekipi Prve proleterske divizije. Kako je do toga došlo? “Imala sam 14-15 godina. Oni su bili smješteni u Erdeviku, ja sam nešto recitirala i oni su me pozvali da im se pridružim. Bilo je tu glumaca koji su kasnije postali poznati, poput Predraga Tasovca, oca dirigenta Ivana Tasovca, a bio je tu i kompozitor i muzikolog Dragutin Gostuški. Bilo ih je iz čitave Jugoslavije, pa i iz Zagreba, ali im se svima ne sjećam imena.”
Kako ju je obitelj uopće pustila u partizane, ipak je poslije ostala s njima čak i kad su došli do Trsta? “Majka je tada već bila s nama, prvo je radila u Beogradu i bili smo u dvije odvojene države. Znate, Srbija i Srijem. Nije bila oduševljena mojom partizanskom avanturom, samo je molila da mi ne odsjeku pletenice. No čim sam došla u Ilok, odmah su me ošišali. Nisam ličila ni na što. Poslije sam takva otišla i na audiciju, u vojničkim cokulama i engleskoj bluzi, grozno sam izgledala. Ljudi su bili konsternirani kad su me vidjeli. Međutim, prošlo je sjajno.”
Igrali ste tada i u operetama? “Da u Banjoj Luci, ali kratko, nije to bilo nešto posebno, osim toga pedesetih sam često mijenjala kazališta, sve dok se nisam skrasila u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, odakle me intendantica Mira Trailović 1970. pozvala u beogradski Atelje 212, koji je bio ultimativno kazalište toga vremena. Međutim, tu u Banjoj Luci sam igrala jednu od svojih najboljih uloga, gluhonijemu djevojku Johnny Belindu. Tada su napravili nešto što inače kasnije više nije bio običaj, poslali su me u Zagreb na bolnicu Rebro, gdje sam se družila s takvim ljudima i naučila oko 300 znakova kojima se oni sporazumijevaju. Bez toga ne bih mogla izgurati tu ulogu koja je bila jako zapažena, i to ne samo u Banjoj Luci.”
Je li gledala film s Jane Wyman za koji je glumica nagrađena Oscarom? “Da, ali puno kasnije i to je bilo dobro. Ona je bila fantastična i to bi me sigurno frustriralo.” Zna li da je ona bila prva supruga Ronalda Reagana? “Znam, znam. I sad pamtim njezino lice s tim šiškama i lijepim okruglim očima, to se ne zaboravlja.”
Vrlo mlada udala se za Andreju Jovanovića i s 24 godine postala majka. Je li njen suprug bio iz kazališnog svijeta? “Ne, izvan struke, bili smo pet godina u braku, ali smo se prijateljski razveli. Sin Branimir živi sa mnom i na njega sam jako ponosna.. Nikad se više nisam udavala - moj život, to smo nas dvoje.”
S Ivom Gregurevićem
Jednu od Zlatnih arena dobila je za ulogu simpatične prostitutke u filmu “Ne naginji se van”. Kako je surađivala s tada mladim debitantom, danas nažalost pokojnim Ivom Gregurevićem? “Savršeno, mi smo se i poslije družili, dugo smo ostali u kontaktu. Jedan dio filma snimali smo u Njemačkoj. Zagrebačke ekipe ostale su mi u jako dobrom sjećanju, pogotovo ova novija u ‘Sedamdeset dva dana’ Danila Šerbedžije. Radila sam i s Daliborom Matanićem u ‘Zvizdanu’, i to je bila sjajna ekipa i učinili su mi čast što su me vodili u Cannes na festival, gdje je film i nagrađen. Bilo mi je božanstveno, to je prvi put da sam bila u Cannesu, a valjda i posljednji. Matanićeva žena Helena Minić tada je bila u drugom stanju. Snimali smo negdje oko Knina, a on je redovno odlazio do nje u Pulu i ujutro bio prvi na setu. Matanića sam znala od ranije, on je dolazio na festivale, tako da smo počeli snimati ‘Zvizdan’ kao stari znanci.”
Kako se Emir Kusturica ponašao na snimanju svog prvog filma “Sjećaš li se, Dolly Bell” u kojem je ostvarila jednu od svojih najboljih uloga, opet je igrala majku, ali čistu suprotnost onoj demonskoj u “Koncentriraj se, baba”. “Moram vam reći da se uopće nije osjećalo da mu je to prvi film. Bili smo kao neko pleme, stanovali smo kod njega u kući, jer nam je hotel bio predaleko, pa je ovo bilo praktičnije. Sve smo organizirali, kad tko pere suđe i tome slično. Njegov Stribor je već bio dečkić, a imao je i djevojčicu u Sarajevu. Ekipa je bila odlična, Ljilja Blagojević, Slavko Štimac, pokojni Slobodan Aligrudić. Puno je pomogao i scenarist Abdulah Sidran. Isto je bilo i u ‘Balkanskom špijunu’, jer je Dušan Kovačević bio jedan od redatelja.”
Jednom je spomenula da veliki srpski glumac Danilo Bata Stojković, njen partner iz “Balkanskog špijuna”, nije bio lak za suradnju…”Nije, nimalo. Privatno je bio jako drag, pravi hedonist, kad bi ušao u kavanu, častio bi sve koji bi se tamo zatekli. Ali da biste s njim bili prijatelj, morali ste jako puno raditi. No vrijedilo je uložiti, sve ste dobili natrag s kamatama. Na poslu je bio perfekcionist, sve je moralo biti precizno, za razliku od Zorana Radmilovića koji je volio improvizirati.”
S kime joj je bilo najugodnije surađivati? “Bilo koga da izdvojim, pogriješila bih. Sve su to bili sjajni glumci i svi smo se jako dobro znali. Zoran Radmilović, Petar Kralj, bili smo kao porodica, jer smo stalno radili nešto na filmu i televiziji, a i bili smo angažirani u Ateljeu 212. Ništa od toga ne bi bilo bez Mire Trailović koja nas je sve okupila i organizirala turneje po svijetu. Kad bih ja, mala siromašna glumica, sve to vidjela, a imali smo što i pokazati, jer su nam predstave bile zbilja dobre. Europu smo znali uzduž i poprijeko. Mira Trailović je sve to držala, a puno joj je pomogao i Jovan Ćirilov.”
Njezin radni ritam ne jenjava. Upravo je s Dušanom Kovačevićem snimila film “Nije loše biti čovjek” po njegovom kazališnom komadu “Kumovi”, koji bi trebao imati premijeru krajem godine. “Milan Gutović mi je partner, to bi moglo biti jako dobro.”
Kontaktirao ju je i Slobodan Šijan za komediju “Šećer”, koja se odigrava u velikoj slastičarnici i ima puno uloga za glumice srednje i zrele dobi: kako redatelj komentira, neka vrsta ženskih “Maratonaca”. Toliko sam se naradila da bih se sad mogla malo i odmoriti. Da nema te tri-četiri monografije koje su ljudi napisali o meni, ja ne bih ni znala što sam sve odigrala. Za sedamdeset godina i kusur rada nagomilalo se puno toga. Inače, vi ste sa mnom napravili ne intervju, nego kirurški rez, izvadili ste iz mene svašta.”