ZAGREB - Kad je u svibnju 2009. u Cannesu Lars Von Trier prvi put prikazao „Antikrista“, činilo se kao da je netko šutnuo u osinje gnijezdo. Na tiskovnoj projekciji film je bio izviždan, prizorima životinja koje govore publika se smijala, britanski „Sun“ opisao je film kao “najopsceniji u povijesti“, a Von Triera su napali i crkva i feministice. Danski režiser, utemeljitelj Dogme i negdašnji ljubimac kritike premetnuo se u očima iste te kritike u neomiljenog razmetljivca, ženomrsca, trgovca najjeftinijim šokovima.
Što to ima u „Antikristu“ što je skrivilo da nekadašnji art-filmski idol padne u muklu nemilost? Naizgled, ništa naročito. Jer, u svojoj osnovi Von Trierov je zapravo jednostavan i žanrovski ortodoksni horor. Junaci filma su On (Willem Dafoe) i Ona (Charlotte Gainsbourg), par intelektualaca shrvanih zbog gubitka djeteta.
Principi umjesto ljudi
Supruga mjesecima leži u teškoj depresiji, a muž psihijatar nastoji joj pomoći terapijom i znanošću. Kao dio terapije, predlaže da zajedno provedu neko vrijeme u omiljenoj vikendici, drvenoj kolibi usred šume. No, umjesto oporavka, šuma ima suprotan učinak. Bačena u divljinu, Ona potpuno ludi i pretvara se u nasilnu mučiteljicu.
I prije „Antikrista“, danski je režiser među teoretičarima kulture imao reputaciju kontroverznog i mizoginog redatelja. Njegovi filmovi su još od televizijske „Medeje“ iz 1988. bili su prepuni žena kurvi i svetica koje su iritirale feminističku kritiku. To je važilo i za najbolje Von Trierove filmove poput „Lomeći valove“ ili „Plesa u tami“ koje su feministice napadale zbog klišeja o ženskoj žrtvi i pasivnom mučeništvu. A ako su i dosad Dančevi filmovi često počivali na spolnim stereotipima, nikad ta tema nije bila postavljena tako izravno kao u „Antikristu“.
Smješteni u gustoj njemačkoj šumi kao izišloj sa slika Caspara Friedricha, junaci „Antikrista“ kao da nisu dvoje ljudi, nego dva principa. On je muško, liječnik, predstavnik racionalnog načela osuđenog na propast. Ona je Žena, u dosluhu s prirodom, zato iracionalna i aktivna. Okolna šuma je zlo zato što je, veli lik Charlotte Gainsbourg, “Priroda sotonina crkva”, a pred tim trijumfom smrti i slijepog nasilja muški je racionalizam besplodan.
Vulgarna manipulacija
U „Antikristu“, ukratko, nema gotovo ničeg što već nije postojalo u Von Trierovim filmovima. No, ono što doista jest novo je neinteligentna, banalna izravnost kojom Von Trier ekranizira svoj filozofski maturski rad. Vulgarna manipulativnost počinje od prve scene, gdje Von Trier priprosto, paralelno montira penetraciju supružnika i dijete koje pada kroz prozor. U nastavku filma, u šumi, svaki motiv nešto zvučno „znači“: tu su lisica i srna, žirevi koji mrtvi padaju sa stabla, duplja, pa čak i Njen doktorski rad koji se - gle čuda - bavi vješticama. Simboli su izravni, motivi se preklapaju, sve je dvaput podvučeno: Von Trier nalikuje pretencioznom studentu filma koji se iz petnih žila trsi da ne bude neshvaćen.
Trajna tema horora
Tema racionalnog i iracionalnog, naravno, okosnica je horora. Sraz spolova također je trajna tema filma strave, uključujući i „torture porn“ s kojima „Antikrist“ ima sličnosti. No, najbolji horori ovakvim su se temama znali baviti s elegantnom neizravnošću. Primjer je „Paranormal Activity“ u kojemu je izraelski režiser Oren Peli uspio napraviti i uvjerljivu bračnu dramu i film od kojeg vam se diže kosa na glavi. „Antikrist“ ne uspijeva ni u jednom, ni u drugom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....