'ZANAT SAM PEKLA U MOTOVUNU, NA ZAGREBDOXU I U SARAJEVU' Puljanka je imenovana programskom direktoricom uglednog filmskog festivala u Rotterdamu

Kad bi neki od hrvatskih nogometnih trenera postao trener jednog od šest najvećih europskih nogometnih klubova - recimo, Juventusa ili Chelsea - ta bi vijest odjeknula.

A upravo takva vijest ovih je dana stigla iz svijeta filma. Puljanka Vanja Kaluđerčić ovog je tjedna imenovana programskom direktoricom filmskog festivala u Rotterdamu. Tako je jedna našijenka došla na čelo festivala kojeg se po snazi i važnosti drži četvrtim, petim ili šestim u Europi.

Vanja Kaluđerčić rođena je u Puli, a studirala je u Ljubljani. Festivalsku karijeru počela je na motovunskom festivalu te osam godina radila na raznim programskim funkcijama sarajevskog festivala. Kao selektor prvi je put radila na zagrebačkom Human Rightsu kojem je zadala sadašnji smjer. U snažnoj pariškoj produkcijskoj i distributerskoj tvrtki Coproduction Office upoznala je i rad na razvoju projekta i produkciji art-filma.

Radila je i ranije za Rotterdam kao voditeljica industrijskog segmenta. Imenovanje na čelno mjesto Rotterdama zateklo ju je na funkciji direktorice akvizicija u MUBI-ju, osebujnoj smjesi društvene mreže i striming servisa koju je 2007. osnovao turski IT izumitelj i filmofil Efi Cakarel. Tamo je Kaluđerčić birala repertoar od 30 filmova koje MUBI dnevno nudi pretplatnicima kao svojevrsnu, malu kuratorsku “kinoteku”. S tog mjesta sada prelazi u Rotterdam.

Rotterdamski festival - koji Kaluđerčić preuzima - osnovan je 1972., te se uz Locarno smatra najutjecajnijim europskim festivalom nakon “velika tri”: Cannesa, Venecije i Berlina. Osobito je utjecajan koprodukcijski fond Rotterdama namijenjen filmašima zemalja u razvoju. Taj fond nazvan je po osnivaču festivala Hubertu Balsu. Prvo izdanje festivala koje će Kaluđerčić potpisivati bit će u zimu 2021.

Možete li čitateljima dočarati što znači biti selektor Rotterdama? Je li to usporedivo kao da je netko trener - recimo - Ajaxa ili Manchester Uniteda?

- Posao umjetničke direktorice festivala je takav da zajedno s timom selektora definira i realizira viziju, strategiju i smjer razvoja festivala. Također, bavit ću se i industrijskim dijelom festivala koji je jako značajan za Rotterdam. Djelomično možemo usporediti to sa nogometom - ali, mislim da je možda bliža usporedba nešto u IT start-up sektoru.

Koliko filmova godišnje standardno prikazuje Rotterdam i iz kolike selekcije? U usporedbi s drugim velikim festivalima, koliko je velik skautski tim? Ima li selektore za podregije?

- U prosjeku se u službenoj selekciji i pratećim programima prikaže nešto više od 500 filmova svih formata iz oko 50 zemalja. Osim toga, festival ima raznolike konferencije, majstorske radionice i izložbe. Skautski tim broji deset ljudi, a pritom imamo savjetnike za podregije. Infrastruktura i tim koji radi festival definitivno su usporedivi s bilo kojim festivalom A kategorije.

Koga Rotterdam doživljava kao glavnog rivala - pretpostavljam s obzirom na datum da su to ponajprije Sundance i Berlin? Koliko je izražena konkurentska borba za isti film?

- Teško je govoriti o rivalstvu, pošto su to festivali koji su u svojoj srži različiti, pa se razlikuje i ono što komuniciraju. Zbog obima i raznolikosti filmske produkcije selektori imaju veliki izbor. Istina je da datum utječe na konkurentski odnos, ali Rotterdam se u prošlosti jasno profilirao kao platforma za nove, drugačije i hrabre glasove, tako da naša selekcija to oslikava. Prošle godine je Rotterdam na primjer imao 59 svjetskih premijera u svom programu.

Rotterdam je na glasu kao festival koji prikazuje - ajmo reći - “drukčije”, “uvrnute” filmove? Koliko je to bio ukus prethodnih selektora, a koliko trajno opredjeljenje kojem se i vi morate prilagoditi?

- Rotterdam ima jasno profiliran brend koji je pažljivo izgrađen kroz rad umjetničkih direktora i njihove timove koji su ga vodili u proteklih skoro 50 godina. Ali, naravno, kao i svaki jaki brend, i rotterdamski je otvoren za novo i drugačije. Ono što je jako važno kad govorimo o Rotterdamu je publika, točnije odnos festivala i publike. To je nešto u čemu se možda ogleda njegova najveća snaga.

U posao ste ušli radeći za lokalne festivale - Motovun, HRFF i Sarajevo? Koliko vam je to pomoglo? Može li se reći da ste tu “pekli zanat”?

- Sigurno - ali tu su i Kino Otok Izola, ZagrebDox i Human Rights Festival su bili dosta važni za moj profesionalni razvoj. To je tako ako govorimo o regiji. Ali, ono što je izvršilo možda i najveći utjecaj na mene je rad u produkcijskoj tvrtki u Francuskoj. Dakle, rad na filmovima u razvoju, u najosjetljivijoj fazi proizvodnje filma.

Prije preuzimanja Rotterdama, bili ste direktorica akvizicija u MUBI-u. S obzirom na to da je taj servis kod nas slabo poznat, možete li objasniti o čemu je riječ?

- MUBI je globalni streaming servis s potpuno drugačijim pristupom nego neki drugi kod nas poznatiji servisi. MUBI je više neka vrsta online repertoarskog art-kina gdje selektori svaki dan svojoj publici (u ovom slučaju pretplatnicima) nude po jedan novi film. MUBI ima veliku bazu pretplatnika. K tomu se trenutno bavi produkcijom filmova, kino distribucijom u Velikoj Britaniji, te razvija posebne online platforme za jugoistočnu Aziju i Indiju koje su sadržajem orijentirane isključivo prema lokalnoj publici.

U Hrvatskoj smo često frustrirani što naši filmovi teško ulaze na velike festivale. Pretpostavljam da će vam sada u tom smislu dosta zvoniti mobitel. Možete li se - međutim - odmaknuti i s pozicije selektora velikog festivala procijeniti u čemu je problem - jesu li problem sami filmovi, njihova promocija, geopolitički status i imidž zemlje, ili je pak problem u samim festivalima? Ili nečem petom?

- Jako je velika konkurencija. Stalno treba imati na umu da između 3000 i 4000 naslova pristigne svake godine velikim festivalima na selekciju. I kad se film domogne tog nekog užeg izbora, tu i dalje ima stvarno fantastičnih filmova, a svaki festival ima ograničen broj slotova. Tako nekad nažalost filmovi iz Hrvatske ne uđu u finalnu selekciju. U svakom slučaju, zadnjih nekoliko godina naši su filmovi, a posebno koprodukcije, postali puno vidljiviji na svjetskoj festivalskoj razini. Kao netko tko se dugo godina bavi ovim poslom, uvijek mislim da su priča filma i način na koji je autor ispriča najvažniji. Hrabro i bez kalkulacija.

Rotterdam je u friškoj povijesti igrao dva naša filma - “Kratki izlet” i “Ajde dan prođi”. Postoji li neki koji bi, da ste tada bili selektor, sigurno igrao?

- Na festivalu je također prikazan i film “Kosac” Zvonimira Jurića, a vjerojatno bi tu bio film “Ne gledaj mi u pijat” Hane Jušić.