DVD BOX 'DEFA VERBOTEN'

ZABRANJENA KINEMATOGRAFIJA ISTOČNE NJEMAČKE 10 filmskih buntovnika s razlogom koje je Partija pospremila u bunker

 

Različite su strategije na koje su se socijalističke zemlje rješavale nepoželjnih tendencija u umjetnosti. Obično bi taj zadatak delegirali nižim političkim ispostavama, a ako se radilo o krajnostima, eliminirali bi ih ozbiljnim ideološkim pospremanjem s vrha. Na prijelazu 60-ih u 70-e nitko nije imao tako provokativnu kinematografiju kao Jugoslavija, “crni val” bio je trn u oku ne samo Savezu komunista nego i drugim društveno-političkim organizacijama, pa ipak nikad nije postao tema nekog posebnog, iznimno važnog ideološkog skupa.

Dostatna je bila sjednica u Karađorđevu na kojoj je likvidirano nepoćudno hrvatsko komunističko rukovodstvo, poslije je na red došao srpski liberalizam, a kao posljedica tih političkih obračuna pacificirana je i kinematografija: zemlju su napustili Dušan Makavejev i Želimir Žilnik, Živojin Pavlović se spasio jer su mu pružili priliku da režira u Sloveniji, a jedino je Lazar Stojanović završio u zatvoru zbog studentskog diplomskog filma “Plastični Isus”.

U Sovjetskom Savezu ideološki komesari nisu odobravali tamošnji filmski novi val, koji se razmahao 60-ih, ali su ga onemogućavali potiho. “Imam dvadeset godina” (odnosno “Zastava Iljiča”) Marlena Hucijeva dvije je godine čekala na dozvolu za prikazivanje i puštena je u kina tek nakon izvjesnih kraćenja. “Andrej Rubljov” Andreja Tarkovskog zavlačen je tri godine, da bi ga napokon tek 1969. prikazali u Cannesu. “Asjina sreća” Andreja Končalovskog naprosto je bunkerirana, kao i “Komesarka” Aleksandra Askoldova: prikazani su tek u razdoblju perestrojke.

Uostalom, usput se provuklo bar još desetak filmova, na kojima bi stroža cenzura primijenila sličan postupak, ali je ta država imala previše filmskih poduzeća da bi ih mogla nadzirati kako spada. Mađari su pak muku mučili sa svojim najpoznatijim redateljem Miklósom Jancsóm, no njegova su ostvarenja bila suviše eliptična da bi izravno provocirala. Kad bi se pojavila politička satira koju bi svi razumjeli, poput “Svjedoka” Pétera Bacsa, odmah bi je zabranili, ali bez prevelike medijske pompe. U Čehoslovačkoj je novi val također uzeo zamah i proslavio Miloša Formana, Veru Chytilovu i Jiŕija Menzela, no tek su jedan do dva filma imali problema s cenzurom. Nakon sovjetske okupacije u ljeto 1968. ionako je bilo jasno da takva vrsta filmova više neće biti moguća.

Prizor iz “Hande hoch oder ich schiesse”, zadnjeg objavljenog filma iz DDR-a

Joint venture s Rusima

U Istočnoj Njemačkoj dogodilo se nešto posve suprotno. Njihova glavna filmska kompanija DEFA (Die Deutsche Film AG) isprva je funkcionirala kao svojevrsni “joint venture” sa sovjetskim partnerima, da bi 1949., nakon službenog osnivanja DDR-a potpuno pripala Nijemcima. Njezini filmovi imali su i međunarodnih uspjeha (“Brak u sjeni” Kurta Maetziga), vrlo rano je bilo i nesporazuma sa cenzurom (odugovlačenje s mračnom antinacističkom pričom “Sjekira iz Wandsbeka” Falka Harnacka), no u cjelini je stjecao dojam da ta kinematografija funkcionira puno urednije od one iz Zapadne Njemačke, jer je uživala državnu potporu i nije ovisila o ćudljivim mijenama na slobodnom filmskom tržištu.

Zloglasni 11. plenum

Promjene su nastale podizanjem Berlinskog zida 1961. kako bi se spriječio odljev pučanstva na Zapad. Šef SED-a (Jedinstvene socijalističke partije Njemačke) Walter Ulbricht shvatio je da se ne može pouzdati samo u vojsku i policiju, nego mora dati motivaciju i onima koji su dobrovoljno ostali u zemlji. Uveo je niz društvenih i ekonomskih reformi, a posebno se računalo na mladež koja je predstavljala budućnost socijalizma. Nove tendencije najbolje su se prepoznavale u filmu i književnosti, ali sve baš nisu bile po ukusu SED-a.

Stoga je došlo do jedinstvenog obrata: obračun s liberalizmom koji je uzeo i previše maha obavljen je na 11. plenumu Centralnog komiteta SED-a, održanom u prosincu 1965., gdje se na tapetu književno stvaralaštvo Wolfa Biermana, Stefana Heima i Wernera Bräuniga (grijeh prve dvojice bio je što su previše objavljivali u Zapadnoj Njemačkoj), ali i desetak filmova od kojih neki uopće nisu bili dovršeni. Prigovaralo im se “dekadenciju”, “skepticizam”, pa čak i “pornografiju”, a glavnu riječ vodio je Erich Honecker, koji će već krajem tog desetljeća pokušati smijeniti Ulbrichta s čelne pozicije SED-a (vrlo brzo će u tome i uspjeti).

Po Honeckeru, s liberalizmom se otišlo predaleko, nije odmah udario na one koji su mu davali političku podršku, ali se znalo na što i na koga je mislio. U svakodnevnom žargonu 11. plenum dobio je nadimak “krčenje šume” (Kahlschlag), čije su posljedice bile katastrofalne. Ukupno je zabranjeno 12 filmova, DEFA je morala obustaviti proizvodnju na godinu dana, dio tih ostvarenja nikad nije završen, dijelovi materijala su uništeni, ukratko, počinjena je neizmjerna kulturna šteta. Kada su nakon pada Berlinskog zida ti filmovi - barem oni koji su u potpunosti dovršeni - počeli iskrsavati iz bunkera, postalo je jasno kako je DDR, da nije bilo 11. plenuma, mogao imati jaku kinematografiju, ali ju je gotovo uništio. Srećom ne u potpunosti, ipak su poslije dobili nominaciju za Oscara za “Jakoba lažljivca” Franka Beyera iz 1974., pa i Zlatnog medvjeda u Berlinu 1985. za “Ženu i stranca” Rainera Simona, no takvih priznanja je moglo biti puno više.

Drugovi su bjesnili

Lani je na Berlinaleu upriličena prva sustavna retrospektiva zabranjenog blaga iz DEFA-e, a potom se pojavio DVD box set “DEFA Verboten” (DEFA zabranjeno) sa 10 filmova, opremljenih s engleskim podnaslovima i vrlo dobrim posebnim dodacima. Samo kad pogledate film “Berlin iza ugla” bit će vam jasno što je tako razbjesnilo Honockera i njegove partijske drugove. U njemu su dva mladića, od kojih je jedan nakratko otišao u Zapadnu Njemačku, ali se dobrovoljno vratio, napisala na zidu tvornice u kojoj rade: “Svi smo mi robovi”.

Krajnje su nezadovoljni životnim uvjetima, birokracijom koja vlada u poduzeću i odnosom starijih radnika prema njima. Film realistično prikazuje svakodnevicu, mladež koja se zabavlja u restoranima za društvenu prehranu, voli modernu muziku (ekstremnije vrste rocka iskorijenjene su iz Istočne Njemačke godinu-dvije ranije), buntovna je i ne pristaje na kompromise.

Još je intrigantniji film “Ja sam kunić” Kurta Maetziga, jednog od najuglednijih redatelja DEFA-e, koji je sredinom 50-ih potpisao ambiciozni biografski diptih o komunističkom vođi Ernstu Thälmannu: njegova je junakinja djevojka kojoj je onemogućeno da studira slavistiku jer joj je brat u zatvoru: osuđen je zbog beznačajnog prekršaja čak na tri godine, a ona se mora zaposliti kao konobarica. Igrom slučaja upozna nešto starijeg muškarca, za kojeg sluti da je oženjen (što se pokaže točnim), ali se zaprepasti kad otkrije da je to sudac koji joj je poslao brata u zatvor. Njegovo obrazloženje je zgrozi, htio se pokazati strogim kako bi napredovao u karijeri, međutim, ona je u njega uistinu zaljubljena. U završnici shvati da joj život ne smiju određivati tuđe pogreške i dobiva priliku za novi početak.

Kunić-filmovi

U filmu se diskutira o demokraciji i sudstvu na način koji dotad nije bio uobičajen, dostatno da čitava grupa zabranjenih ostvarenja bude nazvana “Kunić filmovima”. Maetzig je poslije uredno funkcionirao u pogonu DEFA-e, zabrana mu nije naškodila, čak je obavljao i važne funkcije u tom poduzeću, ali nikad više nije snimio tako važan film. Njegova vrijednost prepoznata je i prije lanjske berlinske retrospektive, prikazali su ga 2005. u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti u sklopu ciklusa “Buntovnici s razlogom: kinematografija Istočne Njemačke”, a odličnu reputaciju već dugo uživa i film “Trag kamena” Franka Beyera, jednog od najboljih redatelja poniklih u DDR-u.

Proslavio se logoraškom dramom “Gol među vukovima” iz 1963., nagrađenom na festivalu u Moskvi (istom onom na kojem je Grand prix dobio Fellinijev “Osam i pol”, a Bulajićeva “Kozara” jednu od zlatnih medalja), “Trag kamena” trebao mu je biti vrhunac karijere, ali je ocijenjen kao nepodoban. Breyera to nije obeshrabrilo, pogotovo ne nakon uspjeha “Jakoba lažljivca”, a za njegove filmove neprestano su se otimali strani festivali: kontroverzno “Zadržavanje”, o mladom njemačkom vojniku koga 1945. u Poljskoj krivo optuže da je ratni zločinac, najprije je trebalo u Berlin, ali je zbog oklijevanja cenzure naposljetku ipak završilo u Veneciji.

“Trag kamena” izvrsno je ostvarenje, a unatoč tome što traje dva i pol sata gleda se sa zanimanjem. Zapleta ima dva, oba krajnje kontroverzna. U prvom se mlada inženjerka zaljubljuje u partijskog sekretara, svog vršnjaka, on je oženjen i ima dijete, ali joj neprestano obećava da će razvrgnuti taj brak. Kad ona zatrudni, nikome ne želi priznati tko je otac djeteta, iako mnogi slute o kome je riječ. Drugi zaplet odnosi se na grupicu radnika koju predvodi karizmatični Balla (glumi ga Manfred Krug, velika istočnonjemačka glumačka i glazbena zvijezda, koga su u drugoj polovici 70-ih prisilili na emigraciju), svi su iz istog kraja i odijevaju se u tradicionalne narodne nošnje (te pomalo asociraju na vestern filmove), ali unatoč tome što se stalno svađaju s poslodavcima, barem znaju kako efikasno nabaviti materijal za gradilište. Balla je također zaljubljen u inženjerku, i ona bi mu rado uzvratila naklonost, ali nikako da preboli partijskog sekretara, no u pozadini tog ljubavnog trokuta nazire se štošta - neefikasnost socijalističke privrede, nekompetentnost uprave, stalno petljanje politike u ekonomiju. U mnogo čemu “Trag kamena” je i danas aktualan film, pogotovo kad su u pitanju tranzicijske zemlje.

Kontroverzna je i “Karla” Herrmanna Zschochea o mladoj profesorici (igra je velika njemačka glumica Jutta Hoffmann, tadašnja redateljeva supruga) koja se upravo zaposlila na gimnaziji, ali smatra da joj je prvenstveni zadatak potaknuti učenike da razmišljaju kreativno. Njezina se škola zove po Theodoru Fontaneu, a kad netko u razredu izlane da je poznati književnik bio marksist, Karla ga upozori da ne govori gluposti. Saveznika ima u direktoru škole, iako stalne izvanjske kontrole otežavaju njezinu poziciju. Jedan od scenarista je Ulrich Plenzdorf, kasnije autor bestselera “Novi jadi mladog Werthera” i prvak “proze u trapericama” u Istočnoj Europi.

Razbijanje dogme

Spomenuti filmovi izravno polemiziraju s dogmatskim socijalizmom, međutim, “Izgubljeni anđeo” Ralfa Kirstena počinio je drugačiji grijeh, uveo je naglašeni modernizam u istočnonjemačku kinematografiju. Njegov je junak poznati kipar Ernst Barlach, koji je svojim radovima izazvao gnjev nacionalsocijalista pa su mu počeli uništavati skulpture po crkvama. Naslov se odnosi na njegov kip koji visi sa stropa, modeliran po nacistima podjednako nepoćudnoj kolegici Käthe Kollwitz, i dugo smatran izgubljenim u nacionalsocijalističkim čistkama.

Kirsten ne koristi konvencionalni narativni prosede, izvodi skokove u vremenu i prostoru, crno-bijela vizualna faktura fotografije je prekrasna, a kako film izgleda u cijelosti nikad nećemo doznati, jer je skraćen za dvadeset minuta u i sačuvanoj verziji ne traje ni sat vremena. Dakako, istočnonjemačkoj cenzuri problem je predstavljala i činjenica što se bar pola filma odigrava po crkvama, istina, iz razdoblja Trećeg Reicha.

“DEFA Verboten” prvorazredna je kolekcija, jer je istodobno i vrijedna pouka o povijesnom razdoblju. Kad se pogledaju ti filmovi, ne stječe se dojam da se u tadašnjoj Jugoslaviji živjelo puno bolje nego u Istočnoj Njemačkoj, prosječni standard je vrlo sličan, a ideološka provokativnost tih ostvarenja ponekad je i razornija od onoga što se snimalo u nas. Vrijedna korekcija da shvatimo da se sredinom šezdesetih u Zagrebu ili Beogradu nije živjelo puno slobodnije nego u Istočnom Berlinu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 14:40