WOODY ALLEN SNIMA TV-SERIJU ZA AMAZON 'Ne želim nastaviti živjeti u srcima svojih sunarodnjaka, želim i dalje živjeti u svome stanu'

Američki filmski redatelj i glumac Woody Allen u utorak će proslaviti 80. rođendan, a nakon 50-godišnje karijere koja mu je osigurala titulu jedne od legendi filmske umjetnosti, najslavniji svjetski neurotik i dalje je aktivan te najavljuje kako planira snimiti televizijsku seriju.

Kako prenose svjetski mediji, Allen je sa svojih 80 godina spreman na nove izazove te je u intervjuu za list Berliner Zeitung otkrio da počinje snimati televizijsku seriju za Amazon.

Nazvao je to prazninom u svojoj karijeri – nikada nije snimio seriju, niti kao glumac niti kao redatelj. Uz to, tvrdi, nikada nije ni pogledao neku televizijsku seriju i nema to ni namjeru ikada učiniti.

Woody Allen, pravog imena Allan Stewart Konigsberg, odrastao je u ortodoksnom židovskom domu u newyorškoj četvrti Brooklyn, u kojemu je jidiš bio glavni govorni jezik, zajedno s njemačkim.

"Moja je majka uvijek govorila da sam do svoje pete godine bio jako veselo dijete, a onda sam odjednom postao mučaljiv", duhovito je jednom Allen opisao sebe u toj dobi.

Danas je on oživotvoreni kliše newyorškog Židova: malen rastom, intelektualac i erudit, kreativan i opterećen sumnjama gotovo do točke gdje melankolija prelazi u kliničku depresiju.

Slavu su mu donijele satirične komedije u kojima na tragikomičan način rekreira tipične neuroze newyorških intelektualaca, no i sam je proživio život koji bi mogao postati tema filma: svojim je humorom tijekom godina nasmijao milijune ljude, no mnogi su ga i osudili zbog njegova privatnog života.

Njegova je filmska persona postala paradigma potpune neučinkovitosti: u svim je svojim filmskim ulogama uvijek igrao upravo taj lik – senzibilnog ali nesretnog luzera koji pokušava preživjeti život, svojevrsnog židovskog Charlie Browna.

Mladost je proveo kao tipičan newyorški intelektualac svojega doba, što je uključivalo i česte posjete psihoanalitičarima. Patio je i od klaustrofobije i od agorafobije, kombinacije koja mu je priično otežala suočavanje sa svakodnevnim životom.

Lijek je pronašao u filmovima, koji su mu pružili potreban otklon jer, "daleko je ugodnije opsesirati oko toga kako će se moj junak izvući iz neprilika nego oko toga kako ću se ja sam iz njih izvući".

Već je u školi počeo pisati satirične crtice za novine, koje je kasnije pisao za poznate komičare kao što je Bob Hope: do 1965. i svoje 30. godine života, postao je jedan od najslavnijih komičara u SAD-u, a svoje je nastupe skupo naplaćivao.

Sa svojim naočalama crnih okvira, Allen je isijavao nesigurnost na granici egzistencijalne strepnje, osvojivši publiku svojim duhovitim monolozima u kojima je oslikavao istinitu sliku stvarnih psiholoških stanja. U tome su ga poslije pratili brojni danas slavni komičari, poput Jerryja Seinfelda i Louisa CK-ja.

Skandal oko posvojene kćeri Allenove dugogodišnje partnerice Mie Farrow, Soon-Yi, došao je kasnije: ludo se zaljubio u 35 godina mlađu djevojku, te ju je 1997., kad je on imao 61 godinu a ona 26, i oženio. Poslije su usvojili dvije djevojčice.

Farrow ga je u međuvremenu optužila za seksualno iskorištavanje njezine sedmogodišnje usvojene kćeri Dylan, ali je istraga utvrdila da su te optužbe neutemeljene.

Iako redatelj tvrdi da je njegova veza sa Soon-Yi najbolja stvar koja mu se dogodila u životu, drugi tu epizodu vide kao prekretnicu koja je obilježila kraj zlatnog doba Allenove filmografije, tijekom kojega je snimio filmske legende kao što su "Annie Hall" (1977.), "Manhattan" (1979.), "Hannah i njezine sestre" (1986.), te "Zločini i prijestupi" (1989.).

Allen je tada otišao u Europu, te snimio niz filmova u Barceloni, Londonu i Parizu, koji su predstavljali odmak od njegove dotadašnje filmografije, mada su zadržali nešto od allenovske prepoznatljive poetike. U SAD se vratio tek nedavno, 2013., s filmom "Blue Jasmine", za koji je glumica Cate Blanchett dobila Oscara za najbolju žensku ulogu.

Redatelj koji će za nekoliko dana napuniti 80. godina života, veći dio kojega je proveo u opsesivnom strahu od smrti, svoje je paranoje jednom duhovito sažeo riječima: "Ne bojim se smrti; samo ne bih volio biti prisutan kad se dogodi".

Ništa manje duhovit nije bio ni po pitanju besmrtnosti: "Ne želim nastaviti živjeti u srcima svojih sunarodnjaka; želim i dalje živjeti u svome stanu", kazao je.