Rijetko je naći redatelja srednje generacije koji je stekao takvo uvažavanje kritike i struke sa samo dva dugometražna filma, kao što je to slučaj s američkom redateljicom Debrom Granik (1963). Ova režiserka rođena u Massachussetsu pročula se u filmskom svijetu kad je 2004. njena drama o narkomaniji “Sve do kosti” (Down to the Bone) dobila nagradu za najbolji igrani film na Sundanceu i katapultirala glumačku karijeru glumice Vere Farmige. Dugih šest godina trebalo je Granikovoj da snimi drugi film, a kad se pojavio, prasnuo je poput supernove. “Zimska kost” (Winter's Bone) - obiteljska krimi drama smještena u ambijent visoravni Ozark u Missouriju - 2010. je osvojila glavnu nagradu Sundancea, doživjela trijumf kod kritike i na koncu stigla do četiri nominacije za Oscara, što je rijetkost za neovisni i niskobudžetni film. To, međutim, nije nikakvo čudo: “Zimska kost” - koja upravo igra u Hrvatskoj - doista je fascinantan film koji spaja najbolje od klasičnog američkog filma, dobru krimi tradiciju i bespoštedni socijalni verizam. S autoricom jednog od epohalnih američkih filmova ove dekade razgovarali smo za Jutarnji.
“Zimska kost” temelji se na romanu južnjačkog pisca Daniela Woodrella. Negdje sam pročitao da ste opciju kupili prije izlaska knjige. Jeste li poznavali Woodre- llov rad ili vas je naprosto zanimala tema knjige?
- Ne, uopće nisam poznavala ni Woodrellov rad ni prostor Ozarka prije nego što sam pročitala “Winter's Bone”. Knjigu sam pročitala u kopiji predizdanja, i to u hipu, što mi se nikad prije nije dogodilo ni s jednom knjigom. Nisam se mogla odlijepiti od stolice, željela sam saznati što će se dogoditi s Ree i kako će preživjeti. Osjećala sam da je to starinska vrsta priče, s karakterom za koje se nisam mogla nego vezati, atmosferom koja opčinjava. Najsvježiji je bio lik same Ree, čije su okolnosti života toliko daleke od mojih vlastitih.
Pomoć i istraživanje
“Zimska kost” zbiva se u vrlo preciznom okružju visoravni Ozark, među bijelom sirotinjom. Koliko znam, vi ste podrijetlom sa sjeveroistoka, iz Nove Engleske. U kojoj ste mjeri bili upoznati s tim prostorom i kulturom? Kako ste se uopće pripremali za film?
- Istina, ja sam sa sjeveroistoka, a moja producentska partnerica Anne sa sjeverozapada. Zato nam je trebalo puno pomoći da ispričamo ovu priču koja je puna detalja i dijaloga koji su jedinstveno vezani uz tu regiju. Počeli smo tako da smo istraživali život jedne obitelji koja živi u okružju sličnom onom koje opisuje knjiga. Znali smo da moramo naći obitelj koja će nam dopustiti da vidimo njihovu kuću, odjeću, predmete, objed, koji će nas pripustiti da pratimo kako love, skrbe o djeci, životinjama, okućnici. Dakle, prvo smo našli obitelj i susjedstvo koji su bili voljni da odgovore na naša pitanja i ukažu na netočnosti u scenariju.
Film opisuje američku unutrašnjost kao jadnu, rekao bih skoro treće-svjetsku zemlju? Koliko je taj ambijent tipičan za središnji SAD?
- Puno je sirotinje u ruralnim dijelovima SAD-a, a ona nije često prikazivana na filmu ni na TV-u, a kad je prikazivana nije prikazivana ni točno ni sa senzibilitetom.
Tu je posebno zanimljiva ta sveprisutnost “kućne droge”, met-amfetamina? U vašem filmu, ona je svugdje, kuha se, prodaje, troši… gotovo kao endemska bolest. Nikad nisam vidio nešto slično.
- Da, siromaštvo je tamo endemsko, a isto tako i prevlast met-amfetamina, i to u mnogim ruralnim dijelovima, ne samo Ozarku. O tome postoji izvrsna dokumentarna knjiga “Methland” Nicka Redinga.
Kako su lokalni ljudi reagirali na vas, ekipu i na sam film? Jeste li se bojali da sve to ne završi u nekoj vrsti “negativne pornografije”?
- To je izazov koji uvijek postoji kad snimate daleko od doma. Oblici komunikacije su drukčiji. Nije uvijek moguće ušetati na novo mjesto i koristiti filmski žargon. Lako se napravi pogrešan korak. Drugi su protokoli, na drukčiji se način pita i odgovara. Trebalo je stvoriti poveznicu, a opet lokalna zajednica trebala je nekog tko bi im bio “odvjetnik”, pa smo zato pazili da ne previdimo neoprezno neke stvari ili da ih ne antagoniziramo. Naprosto, trebala nam je njihova pomoć.
Gorštačke zajednice tijekom dugog vremena u kulturi su se prikazivale monolitno. Termin “hillbilly” (gorštak, seljačina…) često se koristio protiv gorštačke kulture, i nije otvarao prostor za nijanse. Asocijacije na šverc alkohola i feude padnu vam brzo napamet kad netko kaže “hillbilly”. Stoga smo i mi, istražujući priču, bili pod pritiskom istih neizbrisivih stereotipa: što je i tko je “hillbilly”, kao suprotnost osobi koja živi u gorju? Što znači taj otpad koji imaju po dvorištima? Koje pretpostavke mi imamo o ljudima koji žive u takvoj kući, okruženi takvim dvorištem? Mi takve osobe moramo upoznati.
Samo obitelj
Ako to ne učinimo, i vidimo samo otpatke, recikliramo sliku pejzaža koji je “smetlište”. A što je s dvorištem koje je čisto, odmah niz cestu? Ne pokažeš li oba, onda si samo još jednom opisao regiju kao prostor s dvorištima punim otpada. Sve su to pitanja. Trebate znati dušu stvari. Na koncu, to je uvijek samo obitelj, ljudi koji pokušavaju sastaviti kraj s krajem.
Kao djeca u mnogim drugim društvenim ambijentima, i Ree iz filma svjedoči sudbini odraslih koji se bore s ovisnošću. Kad negdje imate oskudicu, obično je tu i prevlast destruktivnih supstanci kao met-amfetamin, a onda imate i posljedice koje to ima na obitelj, imate klimu nasilja, obiteljske problema - sve je to teško raspraviti, još teže staviti u film. Od marihuane preko meta do benzina, marginalne kulture nerijetko sravne vlastitu kulturu i nasilno je iskvare. Ali, sve su to ujedno motivi prepuni klišeja koji desetljećima gore kao lomača. Trideset i pet godina nakon “Deliverence” - čak i bendžo može biti prekrcani simbol. A morali smo u filmu imati bendžo, jer u južnom Missouriju on iskače od svuda.
Vaš je film u osnovi krimić. Istodobno, on je vrlo daleko od srednjostrujaškog žanrovskog filma. Koliko vas krimić zanima?
- Kriminal po sebi me ne zanima, a pogotovo ne socijalna patologija. Međutim, osoba koja se bori da izmakne nasilnoj ili kriminalnoj supkulturi zanima me jako. Zanimaju me obični ljudi koji se suočavaju s izazovima u životu.
Koliko je danas teško producirati film poput “Zimske kosti”, koji nije ni studijski film, a ni sasvim mali low-budget?
- Isfinancirati bilo koji nezavisni film je danas iscrpljujući izazov. Uvijek će se naći obilja novaca za film o kraljevima i bilijunerima, ali baš i ne za priče o običnom životu.
Glumica s audicije
Koliko je Sundance bio presudan za sudbinu “Zimske kosti”?
- Sundance je bio presudan za oba moja filma, i to ne samo kao festival gdje su premijerno prikazani. Svoj sam prvi film, “Down to the Bone”, i razvila u Sundanceovom scenarističkom laboratoriju. Biti prepoznat na Sundanceu ne znači samo po sebi ništa, ali naprosto pokrene stvar s mjesta i omogući da ljudi postanu svjesni da vaš film postoji.
U posljednjih dvanaest mjeseci svi pričaju o nevjerojatnoj glavnoj glumici vašeg filma, Jennifer Lawrence. Danas, kad je već bila i nominirana za Oscara, zanimljivo je čuti kako ste je pronašli?
- Kroz audiciju. Nismo poznavali ni nju, ni njezin prijašnji rad kad smo je uzeli u film. Kad je čitala ulogu, naprosto sam osjetila da čujem Reein karakter. Tek kad smo završili film, vidjela sam “The Poker House” i “Ravnicu u plamenu”, gdje me se također dojmila.
Koji je vaš sljedeći projekt? Je li nezavisan, ili radite za studio?
- Sad radim dokumentarac, i to na temu ljudi koje smo sreli radeći u Missouriju. Upravo sklapamo i sljedeći igrani film, vjerojatno nešto povezano s mladim ženama koje se bave glazbom: film o tome kako žene i cure preživljavaju rock and roll svijet.