Vladimir Visocki: Za Ruse nitko nije veći od njega, osim Gagarina

Moskva je bila u znaku Olimpijade 25. srpnja 1980. Spektakl nije bio onakav kakvog se priželjkivalo, jer je 65 zemalja odbilo sudjelovati zbog sovjetske invazije na Afganistan, međutim, sudeći po ispunjenim tribinama i željnom iščekivanju televizijskih prijenosa ipak je to bio događaj godine.

Osim političkih natezanja, slavlje je još nešto poremetilo. Toga dana u svome stanu umro je Vladimir Visocki , glumac, pjevač i pjesnik. Kolikogod ga sovjetske vlasti nisu priznavale (državno diskografsko poduzeće Melodija tek mu je tri godine ranije objavilo prvi pravi album, a prije toga samo nekoliko EP ploča), on je bez konkurencije bio najomiljeniji ruski umjetnik. Za predstave u teatru na Taganki u kojima je on nastupao nisu se mogle dobiti ulaznice, dok su mu pjesme postale hitovi zahvaljujući kazetofonima koji su tek sedamdesetih ušli u modu: obožavatelji bi snimali njegove često ilegalne (tj. vlastima neprijavljene) koncerte i zatim umnožavali kazete te ih dijelili prijateljima i znancima. Kada bi se uvečer skupila društva u gradovima i selima diljem Sovjetskom Saveza, Visocki je bio obavezna glazbena kulisa. Zašto ga je država ignorirala? Najprije zbog uličnog žargona koji je koristio u pjesmama, zato što je pjevao - između ostalog - o kriminalcima, prostitutkama i antisemitizmu (otac mu je bio kijevski Židov), ali i zbog stihova koje vlast naprosto nije mogla tolerirati. Na primjer - „Mi smo obične lutke. Navikli su nas da budemo šutljivi modeli bez krvi i kože. Imamo glave, ali naši su mozgovi od vate“.

Efektan životni stil

Visocki je bio provokativan pjesnik, no takav je bio i Bulat Okudžava , pa ga ipak nisu tako idolizirali. Prvi je, međutim, nastupao u filmovima i televizijskim serijama (recimo, 1979. snimio je iznimno popularnu krimi seriju „Mjesto susreta ne mijenjati“, emitiranu i na jugoslavenskoj televiziji: igrao je policijskog inspektora koji se krajem 40-ih, u staljinističkoj Rusiji bori protiv zločina) i bio bi omiljen čak zahvaljujući i samo tom aspektu karijere, ali su provokativne pjesme davale začin koji ga je izdizao od svih drugih sovjetskih zvijezda toga razdoblja.

Za sovjetske standarde, imao je i efektan životni stil. Uvijek u tamnim kožnim jaknama i trapericama, sličio je na američke ili zapadnoeuropske alternativce, no uživao je u luksuzu i nije se odvajao od svog mercedesa. Od 1969. bio je oženjen s francuskom glumicom Marinom Vlady, podrijetlom iz Bjelorusije (i njoj i njemu bio je to treći brak), što mu je olakšalo putovanja u inozemstvo: ona se zbog njega učlanila u francusku komunističku partiju, pa bi šef te stranke Georges Marchais ponekad nazvao svog dobrog znanca, generalnog sekretara CK sovjetske KP Leonida Brežnjeva, moleći ga da „Volođi“ ne pravi probleme. Brežnjevu to nije teško palo, jer je i sam volio pjesme Visockog, što nije bio slučaj s drugim političarima iz njegova okruženja.

Zbog veze s Marinom, Visocki je proputovao svijet, bio je i u Cannesu, upoznao se s Robertom De Nirom i Lizom Minnelli u Americi, pjevao u Meksiku, a u Francuskoj su mu snimili tri albuma u vrhunskim studijskim uvjetima - ali s pjesmama po njegovom izboru. Kao da se ispričava državi koja ga je ipak tolerirala, izjavio je: „Ja nisam disident, ja sam umjetnik“.

Iznuren alkoholom

Od čega je umro - i to u 42. godini? Iznurivao se alkoholom još od mladenačkih dana: tako je liječio frustracije zbog uloga koji mu nisu odgovarale, političkih pritisaka i nepriznavanja, no kasnije se to pretvorio u životni stil. Slavni kazališni redatelj Juri Ljubimov, koji ga je 1964. i pozvao u Tetar na Taganki te mu omogućio uloge u hit predstavama „Život Galileja“, „Deset dana koji su potresli svijet“, „Dobri čovjek iz Sečuana“ i „Hamlet“, povremeno bi mu davao otkaz, iznerviran njegovim nedolascima na probe i cjelodnevnim mamurlucima, ali bi ga zatim opet primao natrag. Od 1977. prešao je na amfetamine, a kasnije i na morfij. Prvi zastoj srca, i kliničku smrt, doživio je 1979., dok je bio na turneji kod Taškenta, ali mu godinu dana kasnije nije bilo spasa. Čini se da znatan dio krivnje - kao i u slučaju Michaela Jacksona - snosi njegov osobni liječnik, koji se ponašao kao diler droge, ne pazeći kakav će učinak medikamenti imati na njegova pacijenta.

Smrt Visockog objavljena je kratkim anonsama u novinama Večernjaja Moskva i Literaturnaja gazeta, ali usprkos tome, kada je tri dana nakon smrti njegovo tijelo izloženo u Teatru na Taganki, policija je morala održavati red kako bi stotine tisuća njegovih poklonika položilo cvijeće, vijenac ili poneki stih u blizini otvorenog odra. Tog je dana posjet Olimpijadi zacijelo bio nešto slabiji. Državna televizija nije snimala rituala bez presedana, ali su zato neki Rusi već imali male kamere, čije su se snimke kasnije pokazale dragocjenima. Lijes je zatim prebačen u autobus i povorka - kojoj su na čelu bila dva kamiona prepuna posmrtnih znamenja - krenula je prema groblju gdje je Visocki pokopan. Među prisutnima je bila i Marina Vlady, iako posljednjih godina njihova veza više nije bila tako čvrsta: predbacivala mu je ovisnost o drogi i alkoholu, a on je već otvoreno živio s moskovskom „prijateljicom“ Oksanom Afanasejevom.

Poslije smrti proglasili su ga „zaslužnim umjetnikom“ Sovjetskog Saveza, 1989. je dobio muzej u Moskvi, a ni tranzicija nije naškodila njegovoj reputaciji: u nedavnoj anketi o najvažnijim Rusima 20. stoljeća izborio je drugo mjesto, odmah iza astronauta Jurija Gagarina.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista