Agnieszka Holland s punim pravom dobila je ove godine tradicionalnu nagradu Maverick na Motovun film festivalu. Oduvijek je bila osobenjak, kako bismo metaforički mogli prevesti tu englesku riječ (doslovno - nežigosano tele koje se ne uklapa u stado), još od trenutka kad je odlučila studirati režiju ne u Łódźu (što bi bilo logičnije, ipak je rođena Poljakinja), nego u Pragu.
Češki filmovi iz sredine šezdesetih - pogotovo oni Miloša Formana, Ivana Passera i Vere Chytilove - puno više su joj se sviđali nego oni poljski, studij je upisala burne 1968., upoznala naše redatelje koji su također bili na FAMU - među ostalim Rajka Grlića i Srđana Karanovića - i odmah se politički aktivirala protestirajući protiv sovjetske okupacije. Provela je šest mjeseci u zatvoru i ipak uspjela diplomirati, a nakon povratka u Poljsku zbližila se s Krzysztofom Zanussijem, Krzysztofom Kieslowskim i Andrzejom Wajdom, čija su ostvarenja nazivali filmovima moralne zebnje: njihovi protagonisti nisu bili nikakvi revolucionari, ali je radnja jasno upozoravala na to da s poljskim društvom nešto nije u redu. Asistirala je Wajdi na “Čovjeku od mramora”, napisala scenarij za njegovu dramu “Bez anestezije”, a kino debi napravila s “Provincijskim glumcima”, filmom koji se skladno uklapao u taj trend i dobio nagradu PIPRESCI u Cannesu.
Suradnja s Wajdom
Kad je krajem 1981. u Poljskoj proglašen vojni udar, odlučila je ostati u inozemstvu, iako je to značilo da punih osam mjeseci neće vidjeti svoju kćerkicu (Kasia Adamik kasnije je i sama postala zapažena redateljica), nastavila je surađivati s Wajdom na scenarijima za “Dantona“ i “Jednu ljubav u Njemačkoj”, a “Gnjevna žetva”, koju je snimila u Zapadnoj Njemačkoj, drama o odnosu sredovječnog njemačkog seljaka i mlade Židovke koju skriva u svom podrumu, nominirana je za Oscara. Sebe nije smatrala političkim disidentom, iako je to zapravo bila, pa je u francusko-američkom filmu “Umorstvo svećenika” s Christopherom Lambertom i Edom Harrisom u glavnim ulogama, o poznatom slučaju likvidacije Jerzyja Popieluszka, puno slojevitije profilirala poljskog policajca negoli njegovu žrtvu.
U sada ujedinjenoj Njemačkoj režirala je 1990. svoj najveći hit “Hitlerjunge Solomon”, istinitu priču o židovskom mladiću koji se pretvara da je arijac i postaje istaknutom pripadnikom Hitlerove mladeži, tamo baš nisu bili oduševljeni filmom i nisu ga htjeli kandidirati za Oscara, no odmah je našla američkog distributera koji ga je preimenovao u “Europa, Europa” i ostvario na njemu popriličan profit. Paradoksalno, film je dobio nominaciju za najbolji scenarij (ona sama ga je napisala), čak i Zlatni globus, a da su ga Nijemci kandidirali, posve sigurno dobili bi Oscara za najbolji strani film.
Taj joj je uspjeh osigurao pozivnicu za Hollywood, napravila je krasnu verziju poznatog romana za djecu Frances Hodgson Burnett “Tajni vrt”, u Europi je poslije režirala “Potpuno pomračenje” u kojem su još mladi Leonardo Di Caprio i David Thewlis igrali zaljubljene pjesnike Arthura Rimbauda i Paula Verlainea, međutim, zanimljivo je da se neprestano postavljala kao redateljica koja bira njoj zanimljive, ali vrlo raznolike priče, nije htjela izigravati europskog autora s prepoznatljivim sižejima.
Vjerojatno su je zato tako često angažirali na američkoj televiziji, David Simon bio je vrlo zadovoljan njezinim radom u režiji jedne epizode u trećoj sezoni “Žice”, pa ju je poslije angažirao još dva puta te joj povjerio pilot-epizodu svoje kasnije serije “Treme”.
Postala je pravi američki profesionalac koji se prilagođava najrazličitijim zadacima, a povremeno bi skoknula i do domovine: u Poljskoj je recimo 2011. režirala dramu iz Drugog svjetskog rata “U tami”, o crnoburzijancu koji iz koristi skriva Židove u podzemnim labirintima Lvova (danas Lviv) u Ukrajini, i za nju dobila još jednu nominaciju za Oscara. Ipak, najveći je odjek imala trodijelna mini serija “Gorući grm”, prva originalna dramska produkcija HBO Europe, priča o malo poznatim događajima, sudskom procesu koji se vodio nakon samospaljivanja praškog studenta Jana Palacha. Hollandica je dobila angažman jer je tih godina studirala u Pragu, a i znalo se da neće skrenuti u pamfletizam.
Razigrani film
Serija je ponukala tada još ne tako poznatog Waltera Iuzzolina da na Channel 4 pokrene uslugu Walter Presents, sastavljenu od serija koje nisu na engleskom.
Redateljici će u Motovunu prikazati nekoliko ostvarenja, prvijenac “Provincijski glumci”, pilot-epizodu serije “Treme” i najnovije ostvarenje “Tragovi”. Potonje je režirala s kćeri Kasiom, a junakinja je postarija samotnjakinja koja živi u kraju kao stvorenom za lov. Ona nikako da uvjeri vlasti da je ubijanje životinja zločin, no kad posvuda počnu iskrsavati leševi prominentnih lovaca, bit će da se fauna sama počela brinuti za svoje preživljavanje. Film je razigran kako vizualno, tako i dramski, a najbolje je scena u kojoj se troje postarijih junaka opušta uz marihuanu. Pritom priznaju da se već dugo nisu osjećali tako dobro.