POLIMAC PREPORUČUJE

VIDEO: 'NAPOKON JE U KINA DOŠAO JEDAN ODLIČAN FILM' Naš filmski kritičar oduševljen novom verzijom 'Nevidljivog čovjeka': 'Čista petica'

 Atlaspix / Alamy / Alamy / Profi
 

U odnosu na ranije filmove – među kojima je bilo i jako dobrih – nova verzija “Nevidljivog čovjeka” nudi neočekivani obrat. Naslovni junak je zapravo sporedni lik (naravno, ukoliko uračunamo scene u kojima je “nevidljiv” onda baš i nije), a u središtu drame je njegova dragana kojoj je on zagorčao život.

Priča se odigrava iz njezine vizure, čim ona shvati da njezin bivši partner nije počinio samoubojstvo nego je smislio način kako da postane nevidljiv te je neprestano vreba i tjera u ludilo, počinje nadmudrivanje koja ima dosta zajedničkog s aktualnim promjenama u muško-ženskim odnosima.

U novoj epizodi serijala Polimac preporučuje doznajte što su ove promjene donijele priči:

Sreća da je tako jer se Universal nije proslavio novim verzijama “Drakule” i „Mumije“, svojim horor uspjesima iz tridesetih, pretrpanim, baroknim blockbusterima, kojima je namjeravao stvoriti tzv. “mračni univerzum”, po uzoru na onaj nekadašnji.

“Nevidljivi čovjek” im je sušta suprotnost, jednostavan, moderan, elegantan, pa čak i jeftin (ako je vjerovati podatku da je koštao samo sedam milijuna dolara, unatoč tome što su ga snimali u Kanadi, Americi, Velikoj Britaniji i Australiji).

Možda je to i točno, jer je u pitanju komorni film s vrlo malo likova i ne previše kompliciranim situacijama: najviše posla imali su majstori specijalnih efekata čijem se učinku nema što prigovoriti. Ključan je ipak redatelj Leigh Whannell, bliski suradnik hitmejkera Jamesa Wana, s kojim je smislio franšizu “Slagalica strave”. Pa dok je tamo pretjerivao nagomilavanjem drastičnih prizora, ovdje je postupak gotovo minimalistički: junakinja zuri u dio sobe u kojem osim namještaja nema ničega, međutim, ona sluti da bi upravo tu negdje mogao biti monstrum sposoban na svaku pakost, pa i eksperimente sa nevidljivošću (on je inače vrhunski optičar).

Film se dosta dobro nastavlja na euforiju koju je izazvao suvremeni ženski pokret. Njegova protagonistica (izvrsna Elisabeth Moss povratila je poene izgubljene slabijim novim sezonama serije “Sluškinjina priča”) nekoć je bila talentirana arhitektica, ali je odustala od karijere kad se spetljala s moćnim tajkunom čija vila dosta nalikuje na onu iz filma Bong Joon Hoa “Parazit”: još gore, on je želi u potpunosti kontrolirati, kako se odijeva, što jede, kako govori, pa čak i što misli. Nesretna žena je u svojevrsnom zatvoru, svega ima u izobilju, ali živi pod psihološkim terorom.

Kad se odluči iz toga izvući, nije to baš lako, njezin “gospodar” potpuno je ovladao njome i treba joj golema snaga volje da bi mu parirala. Toj situaciji vjerujemo tim više što je on za nas potpuna enigma, postoji samo po njezinu strahu od njega, što je najbolji način da ga se i mi plašimo više nego da je stalno u kadru.

Iako bi se scenariju u posljednjoj trećini štošta moglo prigovoriti, film je u cjelini izvrstan, ponajviše zahvaljujući Whannellovoj režiji. Njegov uzor je nesumnjivo Alfred Hitchcock, ne odigrava se “Nevidljvi čovjek” bez razloga u San Franciscu kao i “Vrtoglavica”, a izvrsna glazba Benjamina Wallfischa u nekoliko navrata izravno asocira na slične uratke Bernarda Herrmanna. Ovo je dosad najugodnije ovogodišnje iznenađenje, a vidjet ćemo hoće li ga neki drugi film moći nadmašiti, makar u žanru horora.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 07:56