VIDEO 'Enter The Void': Najluđi film majstora koji voli šokirati

Te majske večeri 2002. publika u crnim smokinzima i večernjim haljinama okupila se u glavnoj canneskoj dvorani Lumiere na premijeri filma “Irreversible” (Nepovratno) redatelja Gaspara Noea . Među nazočnima malo je tko poznavao dotadašnji rad mladog filmaša argentinskog podrijetla, a s obzirom na to da je igrala Monica Bellucci, vjerojatno su neki od njih očekivali film poput “Malene”. Ono što su dobili, međutim, nije bilo “Malenoj” ni nalik.

Reakcije gledatelja

Film “Irreversible” šokirao je fino građanstvo već u drugoj sceni kad junak, kojega glumi Vincent Cassel, uđe u noćni klub, iščupa sa zida vatrogasni aparat i njime smrvi glavu jednom od gostiju. Šokirani gledatelji tek su nakon pet-šest scena shvatili da zaplet filma ide kronološki unatrag. Na polovici filma slijedio je novi šok: strašna scena u jednom devetominutnom kadru u kojoj lik zvan Tenia - ubijen u noćnom klubu - siluje i na smrt izudara Monicu Bellucci. U tom je trenutku osam stotina gledatelja - oko četvrtine Grand Theatre Lumiere - revoltirano napustilo dvoranu, a Gaspar Noe stekao je kontroverznu slavu.

Za jedne banalni trgovac šokovima i bombastični pozer, za druge je Gaspar Noe jedan od rijetkih preostalih doista originalnih filmaša. Oko najistaknutijeg predstavnika „New French Extreme” filma loma se koplja kritike i publike, njegovi se filmovi piratski množe na filmskim akademijama, a dio kritike kudi ga kao neodgovornog adolescenta. Koliko ima istine u tim prosudbama, od ovog tjedna ima prilike provjeriti i naša publika jer u kina upravo dolazi “Ulaz u prazninu” (Enter the Void), Noeov dosad najkompleksniji i najluđi rad, dvoipolsatna ekranizacija samrtnog hropca, temeljena slobodno na Tibetanskoj knjizi mrtvih.

Riječ je o filmu koji je Noe pripremao dvanaest, a samo u postprodukciji radio dvije godine, ludom tripu koji je britanski kritičar Jonathan Romney nazvao “najdužim skrin sejverom na svijetu”, dok su ga mnogi, uključujući autora ovog teksta, skloni opisati kao nešto najoriginalnije što je europski film porodio u ovoj dekadi.

Studij fotografije

Gaspar Noe rođen je 1963. u Buenos Airesu kao sin Oscara Felipea Noea, najslavnijeg argentinskog slikara svoje generacije, žestokog figurativnog ekspresionista, usporedivog po važnosti za nacionalnu kulturu s našim Murtićem. Noe odrasta nomadski prateći oca, da bi se u 13. godini trajno skrasio u Parizu kad Noe stariji bježi iz Argentine nakon vojnog udara. U Parizu studira fotografiju i susreće mladu redateljicu bosanskog podrijetla Lucille Hadzihalilovic, buduću suprugu i koproducenticu. Pažnju struke skreće prvijencem “Sam protiv svih”, vizualno intrigantnim, mučnim, teškim filmom o domino-efektu obiteljskog zlostavljanja u incestuoznoj obitelji mesara. Noeov prvi film bio je doista prvoloptaški šokantan, prekrcan metafikcijskim dosjetkama, poput one kad Noe upozorava gledatelje na nadolazeći obrat tako što trideset sekundi na ekranu drži natpis “WARNING”.

Tridesetšestogodišnji Noe se doimao kao zanimljiv, darovit, razbarušen - dripac.

Varljivi happy end

Stvari se iz korijena mijenjaju nakon “Irreversible”. Film počinje kao režijski halucinantan prikaz čina odvratnog nasilja, s kamerom koja naizgled nekontrolirano baulja i zaglušujućom bukom šumova, koju je dizajnirao elektronički glazbenik Thomas Bangalter iz Daft Panka. Kako film ide dalje natraške, prikazuju se uzroci koji prethode posljedicama, a film postaje mirniji, klasičniji, tiši, sve dok nas ne dovede do posljednje (kronološki prve) scene: Cassel - budući ubojica te Bellucci - buduća žrtva silovanja uživaju u sunčanom danu u parku. Klasična dramaturgija uči nas da svaki film ide od dramskog sukoba k smirenju: kod Noea je štos u tome što je to smirenje varljivo jer mi znamo što će se dogoditi likovima koje napuštamo u varljivom happy endu.

Revizija života

Sam Noe izjavio je kako je “Irreversible” bio “filmski ekvivalent pljački banke, film napravljen samo zato da bih snimio ‘Enter the Void’”. Nadahnuće za “Enter the Void” Noe je dobio u vrijeme kad eksperimentira sa psihoaktivnim drogama i jednom prilikom drogiran gleda “Damu u jezeru” Roberta Montgome-ryja, jedini holivudski film dosljedno snimljen isključivo subjektivnim kadrovima, dakle filmskom inačicom “ja-forme”. “Enter the Void” također je film u ja-formi, kroz tri čina: život, samrtni hropac, reinkarnacija.

Junak filma je Oscar, mladi Kanađanin koji sa sestrom živi u Tokiju i na sitno dila drogu. Prva trećina filma u prvom licu, jednom kadru i realnom vremenu prati posljednjih 45 minuta Oscarova života. Svađa se sa sestrom, uzima drogu i doživljava vizualno očaravajući trip. Potom ide u klub Void gdje treba isporučiti drogu. Sastanak je, međutim, klopka, Oscar bježi u WC gdje baca tablete u slivnik, ali ga ustrijele. U tom času počinje drugi dio filma. Oscar “promatrač” nadiže se poput duha nad svojim tijelom te otpočinje introspektivnu reviziju vlastita života. Za razliku od prvog koji je dosljedno u jednom kadru, drugi dio filma montažno je iscjepkan, prati Oscarovo odrastanje i neobičnu bliskost sa sestrom.

U svim kadrovima Oscara vidimo sa zatiljka, kao da on sebe promatra kako promatra vlastiti život. Treći dio filma luda je stilska ekshibicija u jednom kadru, u kojem Oscarov duh strelovito leluja iznad noćnog Tokija i prati što se događa s onima koji su zaostali iza njega, uključujući sestru. Tokio se tu pretvara u veliki urbani fliper, artificijelni neonski grad koji pulsira.

Ključan za kanon

Noe je redatelj kojega se očito jako voli ili izrazito ne voli. Studentima je visoko na listi kultnih autora, a za kritiku - pogotovo “klasičniju” - on je bombastičan pozer koji se razbacuje šokovima. Kako god bilo, Noe je redatelj koji obilježava europski film ove dekade i bez kojega se ne može razumjeti suvremeni kanon umjetničkog filma.