Očito je pogrešno svake godine kandidirati za Oscara naše igrane filmove, kada Američka akademija dozvoljava nevjerojatnu raznolikost filmskih vrsta. Tako se 2009. među pet nominiranih za Oscara probio izraelski crtić “Valcer s Bashirom” Arija Folmana, čija animacija nije bila bog zna što, ali je zato sadržaj bio eksplozivan.
Što tek reći o filmu “Slika koje nedostaje”, ovogodišnjem adutu Kambodže u tom natjecanju, koji je izborio već drugu nominaciju za tu malu kinematografiju u protekla dva desetljeća. To nije igrani film, nije ni animirani, najbliži je dokumentarnom, budući da nečija ruka podlaže ispred kamere drvene (ili glinene?) figurice, iza kojih se ponekad vrte filmski žurnali. U svakom slučaju neobična dosjetka, ali očito i vrlo uspjela kada je nominirana za Oscara. Nije to jedino priznanje koje je dobila, lani se našla u Cannesu u pratećem programu Izvjestan pogled i tamo pobrala glavnu nagradu, nakon čega je uslijedila pobjedonosna turneja i po drugim svjetskim festivalima.
Zašto se kambodžanski redatelj Rithy Panh odlučio za upravo takvu formu? On se inače proslavio kako igranim tako i dokumentarnim filmovima, a tema kojom se najčešće bavi stradanje je njegove obitelji i čitavog kambodžanskog naroda za strahovlade Crvenih Kmera u drugoj polovici sedamdesetih: tada je što ubijeno a što umrlo od bolesti i gladi između 1,4 i 2,2 milijuna ljudi.
Panh je imao 11 godina kada su Crveni Kmeri u travnju 1975. ušli u kambodžansku metropolu Pnom Pen. Unatoč povremenim američkim bombardiranjima, imao je razmjerno normalno djetinjstvo, no ništa ga nije moglo pripremiti za ono što dolazi: grad je potpuno ispražnjen, stanovništvo je poslano u radne logore u kojima su kopali besmislene jarke ili se brinuli za nasade riže čiji su plodovi završavali negdje drugdje, a ne u gladnim ustima onih koji su se za njih brinuli. Otac mu je smatrao da je takva egzistencija nedostojna čovjeka i naprosto prestao jesti, a ubrzo je izgubio majku i ostale članove obitelji. Pobjegao je 1979. i završio u Francuskoj, gdje je diplomirao film na poznatoj školi IDHEC.
Kako snimiti sve to što je propatio. Igrani film? Nije dolazilo u obzir da mu neki glumac igra oca ili majku, to su suviše osobne drame da bi ih se izlagalo uz pomoć fikcije. Dokumentarni? Opet ništa, jer su se za vladavine Crvenih Kmera snimali samo propagandni žurnali u kojima se veličalo Pol Pota ili Brata broj jedan te “uspjehe” kambodžanske revolucije.
Naposljetku se odlučio za ovu hibridnu formu, kipar Sarith Mang izradio je minijaturne figurice koje su predstavljale ulomke iz Panhova obiteljskog življenja, ponekad nabijenog nostalgijom, kao u razdoblju prije revolucije, a ponekad zastrašujućeg: izgladnjeli čovječuljci razjapljenih usta pandan su prizorima iz nacističkih koncentracionih logora. Narator objašnjava što se u kojoj sceni događa, a žurnali su uznemirujući pokazatelj fasade toga razdoblja. Film je tako istodobno intimna kronika obiteljskog stradanja, ali i nesmiljeno žigosanje strahota.
U nas ga distribuira zagrebački Restart u mreži nezavisnih kina: valjda će uskoro i u online videoteke, a možda i na televiziju. Kako god, nipošto ga ne smijete propustiti.