Victoria Abril: Uloga u 'Ženi koja je obrisala suze' bila mi je najteža

U filmu “Žena koja je obrisala suze” makedonske redateljice Teone Strugar Mitevski poznata španjolska glumica Victoria Abril ima glavnu ulogu. Na početku razgovora zanimalo nas je kako je uopće došlo do suradnje s tom redateljicom.

- Prvi put sam došla na Bitola film festival 2009. na poziv glumice Labine Mitevske, direktorice festivala. Isprva nisam željela doći, bilo mi je predaleko. Pisali su mi desetak puta i isto toliko puta sam ih odbila. Na nagovor Labine pristala sam doći na jedan dan koji se pretvorio u tjedan dana boravka u Makedoniji koje sam provela putujući po cijeloj zemlji s Labininom obitelji. Oni su zapravo željeli da dođem na festival kako bi mi ponudili ovu ulogu. Šest mjeseci nakon što sam se vratila primila sam mail od Labine u kojem mi je prvi put rekla za Teonin scenarij: dvije žene, dvije paralelne radnje, jedna u Francuskoj, druga u Makedoniji, te da se nada da će mi se scenarij svidjeti i da ću pristati na suradnju.

Šokirana pričom

Kako ste reagirali kad ste ga prvi put pročitali?

- Bila sam šokirana. Sjećam se da sam pročitala prve dvije stranice i nisam mogla vjerovati. Nervozno sam ulazila i izlazila na balkon, pušila cigarete jednu za drugom i govorila sebi: ovo je nemoguće! Nisam mogla vjerovati da se toliko toga može dogoditi u prve dvije sekvence koje gotovo nemaju dijalog. Imate sliku incesta, samoubojstva, pedofilije, sve u prvim minutama filma. Odmah sam nazvala Labinu i rekla - pristajem.

Koliko ste dugo snimali u Makedoniji i kakav je dojam ostavila na vas?

- Jako me podsjetila na moje djetinjstvo u Malagi 60-ih godina prošlog stoljeća. Primjerice, rajčice. Kupila sam rajčice na tržnici i ostavila ih u sobi dok sam bila na snimanju. Kad sam se vratila, cijela je soba mirisala na rajčice. Zdrava organska hrana, zdrav život - to je takva rijetkost.

Je li vam bilo teško glumiti Helenu?

- Da, to je izuzetno teška uloga, vjerojatno najteža koju sam glumila. Dvije su me slike inspirirale za tu ulogu. Jedna je Munchov ‘Krik’. Uvijek sam se pitala zašto taj čovjek ima takav izraz lica, što je točno vidio? Munch mi je pomogao da se pripremim upravo za taj prvi dio filma, kada si prestravljen onim što vidiš. Ja glumim majku koja pati, koja mora pronaći način da preživi smrt sina i nastavi život, koja bi trebala zaboraviti incest, pedofiliju i krenuti dalje. To je teško, gotovo nemoguće. Inspiraciju za drugi dio filma našla sam u maloj ikoni koju sam vidjela u Ohridu, Djevica Marija koja grli malog Isusa, gdje ona predstavlja ono što nazivamo Mater Dolorosa.

Dugo ste na filmu. Jeste li postali selektivniji kad je riječ o ulogama?

- Mašta nema granica. Ako sam snimila i 100 filmova, to je kao ljubav, svaki put je ista i svaki put je drugačija. Ono što je teško jest naći dobru ulogu za žene u 40-im godinama. Sa 50 godina je već lakše. Zanimljivo je da sam do 40-e radila samo s redateljima, a nakon 40-e samo s redateljicama. Ne mogu se požaliti na svoju karijeru.