Vanja Sviličić: Radila sam s mužem Ogijem samo jednom - i nikad više

ZAGREB - Tridesetšestogodišnja redateljica Vanja Sviličić karijeru je počela kao umjetnička fotografkinja, po struci je dizajnerica, a sve što zna o kameri i montaži - naučila je sama.

Njen prvi dugometražni dokumentarac “Jesam li sretna?” uvršten je u službeni program Dana hrvatskog filma, a osvojio je i posebno priznanje žirija u regionalnoj konkurenciji na nedavno završenom ZagrebDoxu, čime je nagovijestila izlazak iz redateljske anonimnosti.

Za skromnu Vanju to je bilo veliko priznanje, a nakon jučer održane premijere filma u kinu Tuškanac, koristimo priliku da je upitamo za prve dojmove o nagradi, debitantskom igranom filmu koji uskoro počinje snimati, te prednostima i nedostacima formalnog redateljskog obrazovanja.

Američka godina

- Moja želja je bila da premijera bude posvećena protagonisticama ovog filma, sobaricama u hotelu, htjela sam da se one osjećaju posebno, da uživaju i da osjete da je to i njihov film. Nadala sam se da ću s ovim filmom upasti na ZagrebDox, ali da ću dobiti posebno priznanje pored toliko afirmiranih redatelja, to zaista nisam očekivala.

Primjećujem da volite ženske likove u filmu i ženske teme?

- Da, volim ženske filmove i ženske teme, no ljudi često o tome govore na pogrdan način, kao da je to nešto manje vrijedno. Kad netko kaže “ženski”, zamišljam jednu moćnu energiju, poetiku koju malo muškaraca može artikulirati. Prvi koji mi pada na pamet je Wong Kar-wai, gledala sam neke njegove filmove bez titlova, i iako nisam ništa razumjela, skoro sam se rasplakala koliko su nježni i jaki.

Kako ste se počeli baviti filmom?

- Moj tata se bavio fotografijom, pa se kroz to i meni dogodila ljubav prema fotografiji. Počela sam fotkati još kao klinka od 10 godina, išla na razne tečajeve, a 4. razred srednje škole završila sam u Americi. Jako mi se sviđa taj američki način školovanja gdje sam možeš birati predmete, tako da sam ja izabrala kiparstvo, slikarstvo, crtanje, fotografiju, novinarstvo, kreativno pisanje… uglavnom sve umjetničke predmete.

Tamo sam sudjelovala na jednom sveameričkom natjecanju gdje žiri ocjenjuje fotografije ne znajući tko im je autor, te se dogodilo da sam osvojila prvo, drugo i treće mjesto.

To mi je dalo podstrek da moj rad ipak nešto vrijedi. Kada sam se vratila u Zagreb, prijavila sam se na Akademiju, smjer kamera, i na Tekstilno-tehnološki fakultet, na odsjek dizajna. Na kameru nisam upala, na dizajn jesam, iako me to nije toliko zanimalo. No, već za vrijeme faksa okrenula sam se snimanju, počeli su me zanimati videospotovi, te sam onda sama naučila koristiti kameru, a počela sam proučavati i montažu. Bila sam, dakle, totalno samouka i s vremenom su me ljudi počeli zvati da im snimam spotove i namjenske filmove. Snimala sam za Swingerse, Ivanu Banfić, Dinu Dvornika…

Tarantino i ja

Smatrate li da ti vam je nedostatak formalnog redateljskog obrazovanja prednost ili nedostatak?

- Ponekad mislim da mi je to prednost, jer ne znam robovati “okvirima”. Tarantino, koji je također samouk, jednom je rekao “da moraš znati sva ta pravila kako bi ih mogao ne poštovati”. Ali ima dana kada mislim da bi bolje bilo da sam išla na Akademiju jer bih onda možda znala bolje postaviti stvari, imala bih bolju podlogu.

Spominjete Tarantina, pa pretpostavljam da ga cijenite kao redatelja. Koji su vam ostali omiljeni redatelji?

- Volim Tarantina, “Jackie Brown” mi je njegov najdraži film. Ne volim previše art-filmove, volim filmove koji će me razveseliti, koji te ufuraju unutra, zavrte te i vrate te natrag, a Tarantino mi to vrlo često pruža. Zatim već spomenuti Wong Kar-wai, uživam u njegovim kadrovima i njegovoj poetičnosti, volim rumunjske filmove, nedavno sam baš gledala ovaj novi “Ako mi se fućka, fućkam” i odličan je, pa zatim Mike Leigha, Scorsesea… od naših redatelja volim Krešu Golika.

Supruga ste poznatog redatelja Ognjena Sviličića, jeste li ikada zajedno radili na nekom filmu?

- Jesmo jednom i nikada više (smijeh). Bio je to dokumentarni film “Zagreb-Hollywood: istinita priča” o kostimografkinji Sanji Milković Hays, našoj curi koja živi u Los Angelesu.

Ogi je bio redatelj i scenarist, iako je to žanr koji on baš ne voli, ne gleda naime dokumentarne filmove, a ja sam snimala i montirala, ali profesionalna suradnja nam se nije baš pokazala uspješnom jer je on totalno drukčiji senzibilitet. Volimo slične filmove, ali u nekim stvarima smo totalno različiti - on je, što je netipično za Dalmatinca, puno smireniji dok radi, a ja sam temperamentna i užasno nestrpljiva, moram sve napraviti sad i odmah. Ne surađujemo dobro, no jedan smo drugom najbolji kritičari.

Dvije prijateljice

Za svoj debitantski igrani filmi “Zagreb Cappuccino” upravo ste dobili novac od HAVC-a. O čemu se radi u filmu ?

- S filmom sam se prijavila u prethodnom krugu natječaja, no tada sam sama napisala scenarij, a ne volim baš pisanje scenarija jer sam više vizualan tip i ono što zamislim teško mogu prenijeti na papir. Kako taj put film nije prošao, zamolila sam Ogija da mi pomogne, pa je on prepravio scenarij i napravio je neke bitne izmjene.

U filmu se radi o dvije prijateljice u kasnim tridesetima, jedna je rastavljena, a druga je luda i otkačena i živi u Berlinu. Prijateljice su odmalena i to je jedna prava urbana priča. Ne mogu reći da je drama jer ima i smiješnih dijelova. Znam već i kojim bih glumicama ponudila glavne uloge, no ne bih još ništa otkrivala, ali jedva čekam da počnem snimati, to mi je sad kao neka nova igračka.