Nikad filmski horor nije imao takav uzlet kao zadnjih godina. Istina, uvijek je bio isplativ, jer je koštao malo, a znao je dosegnuti i bruto zaradu od preko 100 milijuna dolara. No otkako je diptih “Ono” po romanu Stephena Kinga zgrnuo milijardu i 100 tisuća dolara bruto i priuštio si nešto veći budžet od skoro 120 milijuna, horor je postao respektabilan, što je potvrdio i “Joker” nominiran za 11 Oscara. Je li to renesansa žanra koji je dotad opstao zahvaljujući tinejdžerskoj publici? Bit će da jest, pogotovo što su sva tri filma u Americi dobila predikat “R” (restricted), čime se ne preporučuju mlađima od 17 godina. Manje se spominje podatak, poznat svim dobrim poznavateljima povijesti kinematografije, da su se ti hitovi obilno nadahnuli ikonografijom nijemog filma, i to ne samo kad je horor u pitanju. Uzmimo na primjer “Jokera”. Dobro, naslovni junak ima jako zaleđe u novijim holivudskim produkcijama, Heath Ledger je posthumno dobio Oscara za “Viteza tame” Christophera Nolana, a uostalom, sam lik je kreacija autora stripova DC Comicsa. No jeste li čuli za film iz 1928. pod naslovom “Čovjek koji se smije”? I tamo protagonist nikad ne može ukloniti iskeženi osmijeh, jer ga je tako obilježio kirurg u djetinjstvu, a kako bi ga prikrio, ne odvaja se od šala kojim omata donji dio lica. Za razliku od Jokera, Gwynplaine - kako se zove junak filma - nije zlikovac, a i žanr je samo djelomično horor, ima i puno primjesa romantične melodrame. Snimljen je po romanu Victora Hugoa, autora “Jadnika” i “Zvonara crkve Notre Dame”, i teško da su film i knjiga promakli majstorima DC Comicsa, koji su prihvatili vječno iskežena junaka, samo su mu promijenili karakter, učinivši ga anarhoidnim monstrumom.
Klaun iz 1928. godine
A diptih “Ono”, snimljen po romanu Stephena Kinga? Središnja mu je ličnost rasplesani klaun Pennywise, koji mami naivne klince u kanalizaciju, gdje ti ne završavaju dobro. Već spomenute 1928. nastao je film “Smij se, klaune, smij”, u kojem je glavnu ulogu igrao Lon Chaney, poznat kao “čovjek s tisuću lica”, jer je za svaku novu glumačku izvedbu pripremao masku pod kojom je bio neprepoznatljiv. Ni njegov junak Tito nije zlikovac, prije je to tragična ličnost jer se zaljubio u djevojku koju je sam odgojio, a film je snimljen po kazališnom komadu inspiriranom kratkom operom Ruggera Leoncavalla. Klaun je česti lik na filmu i u kazalištu, pa tko zna što je zapravo potaklo Stephena Kinga na njegov roman “Ono”, no zbilja je čudno da su i “Čovjek koji se smije” i “Smij se, klaune, smij” nastali iste godine, na izmaku razdoblja nijemog filma. Pritom je Lon Chaney sam preferirao horore, u “Fantomu opere” iz 1925. napravio si je takvu masku, da se lecnete kad ga prvi put ugledate. U “Zvonaru crkve Notre Dame” (1923) njegov je Quasimodo uistinu rugoba, da se svećenici nisu smilovali na njega i dali mu posao, vjerojatno bi ga kao nakazu pokazivali na sajmovima. Jedan od rijetkih filmova u kojima se nije morao maskirati je “Kazna” iz 1920., ali samo donekle: glumio je kriminalca kojem su u djetinjstvu zabunom amputirali obje noge, pa je otad hodao na šakama. Kako je izveo vrlo uvjerljivo hodanje? Noge su mu bile u kantama, savijene odostraga, tako da su se liječnici na snimanju pobojali za njegovo zdravlje. Chaney je bio uporan, do kraja je izdržao tu torturu, a kako se gledatelji ne bi zabrinuli, snimljen je epilog u kojem je pozdravio publiku normalno hodajući. Taj je, na žalost, izgubljen, pa sačuvane kopije završavaju bez njega. Inače, magazin Empire uvrstio je “Kaznu” u 20 najboljih gangsterskih filmova za koje nikad niste čuli.
U hororu se ogledao i veliki kazališni glumac John Barrymore, ali primjereno svojoj reputaciji tražio je predložak s pedigreom: bila je to ekranizacija romana Roberta Louisa Stevensona “Neobičan slučaj dr. Jekylla i g. Hydea”, u kojoj mu je poseban izazov bila preobrazba u čudovišnog Hydea. Kako je stalno imao predstave, tražio je da se snima što bliže njegovom teatru i to mu je udovoljeno. Najbolja scena u filmu realiziranom 1920. je sam finale, u kojem izmučeni doktor leži na krevetu, a prema njemu se - u dvostrukoj ekspoziciji - približava čudovišni insekt nalik na pauka (metafora za Hydea) i napokon se u smrti stapa s njime.
Na rubu fikcije i zbilje
Manje je poznato da je horore snimao i legendarni David Wark Griffith, i to u razdoblju prije “Rađanja jedne nacije”. Veliki poklonik stvaralaštva Edgara Allena Poea, spojio je nekoliko njegovih radova (između ostalih i poemu “Annabel Lee”) u triler-dramu “Osvetnička savjest” (1914): njezin junak zaljubi se u djevojku nižeg društvenog statusa, što mu ujak ne odobrava, pa ga mladić ubije i zazida leš u njihovu kuću. Otad je neprestano na rubu fikcije i zbilje, uvjeren je da čuje nešto iz improvizirane grobnice, sve dok mu se ne pomrači svijest. Film je izvrsno režiran i premda manje poznat, zaslužuje mjesto u Griffithovu panteonu.
Prava riznica horora, ali izrazito umjetničkog usmjerenja, nastajala je u Europi. Takav je bio “Praški student” iz 1913., režirao ga je Danac Stellan Rye (to mu je bilo jedino ostvarenje, jer je u 1. svjetskom ratu umro u francuskom zarobljeništvu), snimalo se u berlinskom studiju Babelsberg i na praškim lokacijama, a u filmu je debitirao kasnije čuveni njemački glumac Paul Wegener, naravno, u dvostrukoj ulozi (sam je figurirao i kao producent), jer je priča inspirirana Poeovim “Williamom Wilsonom”, gdje se sudbina okrutno poigra s naslovnim junakom suočivši ga s njegovim dvojnikom, potpuno različitog karaktera. U razdoblju nijemog filma snimljena je još jedna verzija, s Conradom Veidtom kao protagonistom, no puno kasnije “Williama Wilsona” razmjerno je vjerno ekranizirao Louis Malle u omnibusu “Tri koraka kroz ludilo”: glumili su Alain Delon i Brigitte Bardot.
Nijemci su potvrdili primat u hororu i danas utjecajnim “Kabinetom doktora Caligarija” Roberta Wienea (1920), koji je promovirao ekspresionistički stil (tako prepoznatljiv u Marvelovim blockbusterima pa i u scenografiji drugog dijela filma “Ono”) i pomaknuo granice svjesnog i nesvjesnog. Dosjetka da i ne slutimo kako se radnja odigrava u sanatoriju za umobolne preuzeta je u čitavom nizu suvremenih filmova, pogotovo psiholoških horora (“Otok Shutter” Martina Scorsesea). Nesumnjivo, jedno od najutjecajnijih ostvarenja tog žanra svih vremena, kojem je u tom desetljeću mogao parirati jedino “Nosferatu” Friedricha Wilhelma Murnaua (1922), koji se zapravo trebao zvati “Drakula”, po istoimenom romanu Brama Stokera, no kako nije imao dozvolu autorovih nasljednika, samo su zamijenjena imena a priča je ostala ista. Poslije je s međunarodnom distribucijom bilo problema, puno je kopija uništeno, ali danas postoji izvrsno restaurirani negativ koji sjajno dočarava Murnauov inovativni vizualni prosede. Redatelj je poslije samo povremeno koketirao s hororom (na primjer u “Faustu” iz 1926.), međutim, Njemačka je imala dovoljno reprezentanata tog žanra, ponajprije Paula Lenija, čiji “Muzej voštanih figura” (1924) i danas slovi kako horor klasik: u pitanju je zapravo omnibus u kojem mladi pisac (glumi ga kasniji redatelj William Dieterle) dobije zadatak napisati priče o Kalifu od Bagdada (Emil Jannings), Ivanu Groznom (Conrad Veidt) i Jacku Trbosjeku (Werner Krauss) kako bi pospješio posjećenost tog muzeja. Samo se zadnja priča može kvalificirati kao pravi horor, ali i to je bilo dovoljno da Leni dobije pozivnicu za Hollywood, gdje je 1927. režirao ekranizaciju popularnog kazališnog komada “Mačka i kanarinac” (u narednoj zvučnoj verziji - a bilo ih je još - glumili su Bob Hope i Paulette Goddard). Priča obilno rabi klišej “stare mračne kuće” u kojoj su se skupili svi rođaci davno preminulog bogataša, jer je stigao trenutak otvaranja njegove oporuke. Situacije su naizmjence smiješne, naizmjence zastrašujuće, a premda je Rian Johnson posvuda tvrdio kako ga je za njegov hit “Nož u leđa” inspirirao opus Agathe Christie, bit će da je pažljivo pogledao i ovu verziju “Mačke i kanarinca”. Leni je bio tek jedan od pridošlica u Hollywood, tvrdilo se da je tamo više Europljana nego Amerikanaca, ali nije iskoristio uspjeh toga filma, jer je nedugo zatim umro od trovanja krvi.
U hororu su veliko iskustvo imali i Danci. Naslov “Listovi iz Sotonine knjige” Carla Theodora Dreyera (1921) navodi na pomisao da je i taj film pripada tom žanru, no u pitanju je omnibus iz četiri priče koje povezuje lik “nečastivog” (glumi ga operni pjevač Helge Nissen u svom jedinom filmskom nastupu), a razdoblja se mijenjaju od hapšenja Isusa u Getsemanskom vrtu i španjolske inkvizicije do francuske revolucije i finsko-ruskog rata. Tu i tamo ima neugodnih scena (mučenja nevinih, pojava giljotine u zatvorskom dvorištu), no prije je to povijesna “moralka” nego horor. Zato “Vampir” iz 1932. u potpunosti odgovara svojoj žanrovskoj odrednici, ali u domeni art filma, prigušene jeze, bez puno akcije (izuzetak je impresivna završnica, u kojoj glavni negativac bude u mlinu zatrpan brašnom). Zašto ga svrstavamo u razdoblje nijemog filma, kad je zvučni film tada već bio dominantan? Zato što ga je Dreyer radio kao da je nijemi, imao je glumce koji su govorili različitim jezicima i poslije nadodao glazbu i šumove. Prizora različitih stranica koje treba pročitati ima puno više od izgovorenih replika. Svakako je najefektnija scena u kojoj protagonist, poklonik okultnog, halucinira da ga živog polažu u lijes, koji zatim zakivaju. Tako nešto ne možete vidjeti u suvremenoj kinematografiji. Uzgred, na premijeri u Njemačkoj film je loše primljen, u Francuskoj je bilo nešto bolje, no dugo se to smatralo promašajem velikog redatelja. Danas ga uzdižu u sam vrh, ne samo Dreyerova opusa, nego i horora uopće.
Ritualno ljubljenje vražje stražnjice
Najzanimljiviji skandinavski horor svakako je “Vještica” Benjamina Christensena, snimljena 1919. i dovršena tek 1921., švedsko-danska koprodukcija koju se smatralo najskupljom u tom razdoblju. Kultni status osigurali su joj prizori golotinje, mučenja i svakojakih perverzija, tako da je 1968. napravljena nova verzija, donekle promijenjena, naslovljena “Vještičarenje kroz vjekove”, pod nadzorom eksperimentalnog autora i distributera Antonyja Balcha, dosta skraćena, s naracijom Williama S. Burroughsa i glazbom jazz kvinteta u kojem je svirao i Jean-Luc Ponty. Budući da je film svojedobno u Americi bio zabranjen, u doba šezdesetosmaških gibanja bio je pozdravljen panegiricima.
Izvorni film je iznimno neobičan. Započinje krajnje ozbiljno serijom crteža, iz tona izlaganja simulira se da vještice uistinu postoje, od njih se traži da na ritualnim okupljanjima poljube a u stražnjicu (njega glumi sam redatelj), no kad krenu realistične scene, ton se poprilično mijenja, pogotovo u prizorima u kojima muče neku staru ženu. Christensen zapravo pravi metafilm, u jednom trenutku kao narator ispriča kako mu je upravo ta stara glumica priznala da vjeruje u Sotonu i u vještice. Zanimljiva je i scena u kojoj se mladi svećenik zagleda u lijepu ženu i traži od starijeg svećenika da bičem istjera iz njega taj grijeh. Ovaj prione “na posao”, ali mu je nakon nekog vremena dosta, pa mladić zavapi: “Oče, zašto si prestao?”. Boljeg prikaza mazohizma rijetko kad ste vidjeli. Drska je i scena u kojoj tri stare “vještice” mokre u vjedra, koja zatim prosipaju po kući domaćina osuđenih na vječno prokletstvo. Vrlo pedantan prikaz sprava za mučenje također zavrjeđuje posebnu pažnju: i opet metafilmski umetak, jedna od glumica htjela se uvjeriti kako one funkcioniraju, a redatelj se pohvalio - “u tom trenutku mogao sam od nje doznati sve što sam htio”.
Postupno Christensen sumira što se zapravo događalo (nije bez razloga proučavao “Malleus Maleficarum”, priručnik iz 15. stoljeća za njemačke inkvizitore), da je na tisuće žena pogubljeno ili spaljeno bez ikakva razloga i povlači paralelu između modernog doba, u kojem jako malo liječnika zna što je ženska histerija i spremni su svoje pacijente izručiti policiji zbog puke kleptomanije. Iznimno subverzivan i poticajan film koji ni s vremenom ne gubi na dramskom naboju. Je li to horor? Samo djelomično, jer je suviše utemeljen u zbilji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....