UNA GUNJAK 'Djevojčica iz filma nisam ja, ali me s njom puno toga veže'

U sklopu nedavno održanog Maratona kratkometražnih filmova, i zagrebačka publika imala je priliku vidjeti na velikom platnu kratkometražni film “Kokoška” 28-godišnje filmske redateljice i scenaristice Une Gunjak, koja je svojom upečatljivom filmskom pričom ostvarila nevjerojatan uspjeh osvojivši više od dvadeset festivalskih nagrada.

Dosadašnja kruna svih lovorika dogodila joj se prije nepuna dva tjedna u latvijskoj Rigi, gdje je 13. prosinca na 27. dodjeli Europskih filmskih nagrada, gdje je njen film osvojio “europskog Oscara” kao najbolji kratkometraži film. To nije kraj njenih “15 minuta slave” za njen 15-minutni film! Krajem siječnja u Utahu će biti prikazan na slavnom Sundance Film Festivalu, gdje je uvršten u međunarodnu konkurenciju ove prestižne manifestacije nezavisnih filmaša.

Priču o “Kokoški” Una Gunjak nosila je sa sobom još iz rodnog Sarajeva, gdje je kao djevojčica proživjela ratne godine i sačuvala mnoge uspomene koje su joj se snažno urezale u sjećanje. Pa tako i uspomenu na živu kokošku koju je dobila na poklon za rođendan.

U njenom filmu, koji se događa u opkoljenom Sarajevu 1993. godine, šestogodišnja djevojčica Selma dobiva od oca kokoš kao rođendanski dar. U namjeri da spasi svoju novu kućnu ljubimicu od sudbine koja joj je namijenjena - centralne figure slavljeničkog stola u namirnicama oskudnom gradu - djevojčica dovede majku u pogibeljnu situaciju na meti snajperista.

U povodu zagrebačke premijere filma, a uoči Sundancea, ulovili smo telefonom mladu filmašicu na jednoj filmskoj radionici u Francuskoj gdje je marljivo stjecala nova znanja.

Što čovjeku prvo padne na pamet kad prvi film koji je režirao bude najbolji europski film u svojoj kategoriji? Kako ste vi doživjeli taj trenutak?

- Svi smo mi bili veoma uzbuđeni i nismo očekivali... Sve nas je to iznenadilo. Čitava konkurencija u kategoriji kratkometražnog filma bila je iznimno kvalitetna, tako da tko god bi pobijedio, bila bi to zaslužena pobjeda. To nije nagrada samo meni već prije svega svima koji su bili uz mene cijelo ovo vrijeme.

Priča o djevojčici u opkoljenom Sarajevu koja na poklon dobiva živu kokoš je priča o vama?

- Nije direktno priča o meni, ali je inspirirana odrastanjem u ratnom Sarajevu. Elementi filma su autobiografski...

U filmu je Zagreb “glumio” Sarajevo. Je li bilo problema kod prenošenja priče iz sarajevskog ambijenta u zagrebački?

- Nije nimalo. Nije bio lak zadatak, ali na iste izazove naišli bismo i u samom Sarajevu, gdje se rijetko gdje može naići na razrušene lokacije. Snimali smo u stanu na zagrebačkoj Savici i ta je lokacija bila savršena. U smislu ‘period piecea’ to je priča o jednoj obitelji koja je živjela u stanu uređenom 80-ih godina, u gradnji modernističke kule betona. Dovoljno je već bilo izaći iz historijskih centara gradova i otići u Novi Zagreb, Novi Beograd, Novo Sarajevo... Svaka od tih lokacija savršeno bi poslužila za tu priču jer se radi o sličnim načinima života, o sličnoj arhitekturi.

“Kokoška” je vaš prvi profesionalni kratkometražni film u redateljskoj ulozi. Možemo li sada, nakon brojnih priznanja ovom filmu, i ove prestižne europske nagrade, očekivati od vas dugometražni filmski projekt?

- Nagrada je veoma prestižna i otvara mnogo prilika. Divno je imati priliku da se radi. Bez rada nema mogućnosti napredovanja. To je dragocjeno za sve koji su radili na tom projektu. Film nije individualna stvar, već plod timskog rada i svi koji su u njemu sudjelovali dali su svoj dio. A novi film? O tom potom.

Diplomirali ste u Torinu i magistrirali u Londonu, gdje se bavite montažom i režijom. Kako biste opisali svoje iskustvo snimanja u Hrvatskoj u usporedbi s iskustvima snimanja u inozemstvu?

- Razlike su normalne. Radne jedinice funkcioniraju drugačije u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj, pa i u Hrvatskoj. Ali, to nije nikakva značajna razlika. Moram istaknuti da je u slučaju ovog filma bila njemačka produkcija i sve je bilo na vrlo profesionalnoj razini. Što se tiče snimanja u Hrvatskoj, odlično je što stvari funkcioniraju i da hrvatska kinematografija može biti podrška svim koprodukcijama i produkcijama koje se rade u Hrvatskoj.