Legendarni srpski glumac Mihajlo Miša Janketić preminuo je u 80. godini, javljaju srpski mediji.
U prebogatoj karijeri odigrao je više od stotinu uloga u kazalištu, najviše u Jugoslovenskom dramskom. Ogroman trag ostavio je i na filmu, televiziji i radiju. Dobitnik je svih najznačajnijih glumačkih i društvenih priznanja, Dobričinog prstena, Oktobarske nagrade, četiri Sterijine nagrade, Nagrade „Pavle Vujisić“ za životno djelo.
Dobitnik je godišnjih nagrada JDP- a, a s velikim uspjehom igrao je i na scenama drugih kazališta - Ateljea 212, Narodno pozorišta Beograd, Beogradskog dramskog pozorišta, Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, Zvezdara teatara.
Na filmu je surađivao s brojnim redateljima - od Puriše Đorđevića, Bore Draškovića, Žike Mitrovića do Branka Bauera, Eduarda Galića, Slobodana Šijana i Darka Bajića.
Igrao je u TV dramama i u serijama: "Dimitrije Tucović", "Otpisani", "Salaš u Malom Ritu", "Nepokoreni grad", "Sivi dom", "Vuk Karadžić", "Bolji život", "Zaboravljeni", "Srećni ljudi", "Porodično blago", "Ubice mog oca", "Žmurke".
Mihailo Janketić se bavio pedagoškim radom kao profesor glume na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu.
Prvu ulogu na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta odigrao je u predstavi Richard III 1961. Član ansambla JDP-a bio je od 1962. do 1998. godine. U tom periodu ostvario je preko šezdeset uloga. Poslednju premijeru Miša Janketić je imao na sedamdesetogodišnjicu Jugoslovenskog dramskog pozorišta u predstavi Kralj Betajnove igrajući Krneca (2018.).
Rođen je 24. svibnja 1938. godine u Novom Sadu. Gimnaziju je završio u Beogradu. Upisao je studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, ali je nakon tri godine, 1958. postao student glume na Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju.
Bio je oženjen balerinom i glumicom Svjetlanom Knežević s kojom je imao četvero djece.
Briljirao je kako na filmu, tako i na kazališnim daskama i u TV serijama, a daleke 1973. je u potresnoj uspovijesti ispričao kako je ostao bez oba roditelja te je u ranoj mladosti skrbio o svojoj sestri Mileni. Također je ispričao što je učinio kada je godinama kasnije saznao da sinovi ubojice njegove majke žive u susjedstvu, prenose srpske Novosti.
- Sjećam se dobro tog dana 1943. godine. Kolona naših je izlazila iz Pljevalja. Kolona partizana. Išli smo za njom. Ispraćali je. A kad smo žurili uz brdo, prema kući Đenisijevića, u kojoj smo stanovali, na drugoj strani, u Pljevlja je ulazila kolona Nijemaca. I danas ih vidim na motociklima. Vidim njihove šlemove. I mašinke. I čizme.
Moj otac, Radomir, bio je u partizanima. Bio je zapovjednik bataljona. Poginuo je na kraju rata, u vrijeme građanskog rata u Grčkoj. Ubio ga je kolega Grk, navodno slučajno.vMajku su bili uhvatili četnici, i u Kolašinu je osudili na 21 godinu robije.
Milenu i mene čuvala je strina, pa nas je jednog dana uhvatila za ruke i odvela u Kolašin. Ravno pred čuvenog Pavla Đurišića, i rekla: “Evo ti, vojvodo, ovo dvoje djece Radomirovo. Ti si ih ostavio bez majke, pa ih ti čuvaj!”
Poslije su majku pustili iz zatvora. Odvela nas je u Pljevlja. Radila je na pošti. I tog dana kad smo ispraćali kolonu partizana i dočekivali kolonu Nijemaca, majka je od naših dobila zadatak da ostane, da i dalje radi na pošti. Iako za Nijemce... jer će naši opet doći.
Jednoga dana ispratili smo i kolonu Nijemaca. Sa druge strane u grad je ušla kolona četnika.
Moja majka Milica radila je i dalje na pošti. Sada za četnike.
Ubrzo su počeli da je pozivaju u zapovjedništvo. Prepoznao ju je četnički glavar, pop Maca. Nekada su zajedno išli u gimnaziju. Pop Maca je u Pljevljima pronašao još nekoliko partizanskih žena. I one su morale odlaziti u zapovjedništvo.
Jednom kada se spremala da ide na saslušanje, majka mi reče: “Cile, mene će ubiti. Milenu ostavljam tebi u amanet. Da je čuvaš i štitiš. Ti si muška glava. Ne daj je nikome, nemoj da joj netko zlo učini”.
Moja majka Milica više se nije vratila.
Uzalud smo Milena i ja išli u zapovjedništvo i molili da ne ubiju našu majku.
Jedne noći, u Ševarima, ubio ju je pop Maca. Sa drugim partizanskim ženama. Njih devet.
Dugo poslije tog događaja, ovdje u Beogradu, u gimnaziji, rekla nam je razredna učiteljica da uzmemo po list papira, Izdiktirala nam je poziv za roditeljski sastanak. Trebalo ga je sutradan vratiti sa potpisom roditelja.
Ja sam odmah potpisao poziv i pružio ga razrednoj.
“Ne ti, nego otac treba potpisati”, podviknula mi je razredna.
“Ja nemam oca” rekao sam.
“Pa, nek ti potpiše majka”, rekla je nešto mirnije.
“Ja nemam ni majku”, odgovorio sam.
Poslije me je odvela u zbornicu i dugo mi se ispričavala.
Tada je i saznala čije sam ja dijete. Tada sam saznao da je ona školska kolegica moje majke.
– Ti znaš tko ti je ubio majku? – upitala me je u jednom trenutku.
– Znam – odgovorio sam.
– Ti znaš da su živi njegovi sinovi?
– Da.
– Znaš da žive ovdje u Beogradu?
I to sam znao. “Oni stanuju u mojoj ulici, u… ”
– Ne! – vrisnuo sam i pružio ruku da razrednoj zatvorim usta.
– Ne, nemojte to da mi kažete. Neću želim znati gdje žive!"
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....