Duško Valentić, naš glumac posebno zapamćen po ulozi Papundeka u Velom Mistu, te brojnim drugim ulogama u Gavelli i Teatru ITD, preminuo je u 75. godini.
Za njega su godine uvijek bile pitanje duha i još je nedavno rekao da će on vjerojatno umrijeti mlad.
To je tako, objašnjavao je, jer je, s 27 godina, potrošio smrt. Tada je, u vojsci, u šest mjeseci imao tri upale pluća. Liječili su ga penicilinom i kada je primio 30. dozu, pao je u anafilaktički šok i doživio kliničku smrt. O tom je iskustvu pričao više puta, no bez ulaženja u detalje.
- Neke stvari ljubomorno čuvam za sebe. Smatram da je to što mi se dogodilo privilegij, koji se ne da potpuno rastumačiti. Jedino što govorim je da se smrti ne treba bojati - rekao je jednom Valentić, kojeg je to iskustvo promijenilo.
- Ne znam koliko sam drugačiji, ali drugačije promatram svijet oko sebe i ljude. I to je jedan od razloga zbog kojih se ne vežem za stvari ili prostor, nego za ljude.
Bio je beskrajno slobodan čovjek i nije poznavao strah. - Recimo, kao i svi, ne bih ja volio tako da nemam, ali mogu živjeti i ako nemam. Život je bitno lakši, a pritom sam Slavonac, ravničar... Di ćeš više!
Uvijek lutalica
Valentić se nikada nije posebno vezivao za stvari i za materijalno, pa mu tako i nije padalo teško što njegova obitelj u Slavoniji koju je toliko volio, nema više kuće.
- Ma ja sam vam čovjek ciganskog mentaliteta, duha. To je jedan od razloga zbog kojeg sam išao u glumce. Glumci su uvijek lutalice. Meni je dom tamo gdje su dragi ljudi oko mene, tamo gdje sam trenutno, a nije mi dom neka građevina - rekao je.
Valentić je u mirovinu otišao silom zakona iz svojeg matičnog kazališta Gavella u kojem je na stalnom angažmanu bio tijekom cijele karijere, od vremena kada je kao student Akademije dramskih umjetnosti tu dobio stipendiju.
Iza sebe je imao više od 50 filmskih i televizijskih uloga, a u kazalištu je preskočio stotinu. U pravoj mirovini nije bio jer glumci, u stvari, nikad ne idu u mirovinu. Ili barem ne kada su traženi poput njega. Unatoč svojoj popularnosti, jako je volio čuvati svoju intimu.
Ispričao je kako je, nakon što je njegov Papundek postao popularan u cijeloj Jugoslaviji, ‘prokleo dan kada se rodio‘. Dogodio mu se tad potpuni i totalni gubitak privatnosti, i to u ono vrijeme, kad se baš privatnost jako poštovala. Tad je znao reći da shvaća kako su se osjećali Beatlesi.
Na ulici ga u to vrijeme nisu prestali oslovljavati s Papundek, a poštar ga nije volio jer je zbog njega imao i previše posla. Valentić je svakodnevno dobivao desetke pisama.
- Svako zaustavljanje na ulici počinjalo bi zagrljajem, bez obzira na to priđe li ti muško ili žensko, inzistiranjem: ‘Ideš k meni doma, moraš upoznati moju obitelj‘. Teško smo se izvlačili od toga. Čovjek ti kaže: ‘Ideš k meni na ručak‘, ja kažem: ‘Ne, idem doma na ručak‘, a on: ‘Niti čuti, ideš k meni‘. I odmah na ti. Ne znam doista kako smo se izvlačili, kako smo to uopće preživjeli, pričao je.
Tijekom snimanja ‘Velog mista‘ ekipa je spavala u splitskom hotelu Marjan, a nerijetko bi putovao i iz Zagreba.
- Navečer sam u Gavelli igrao predstavu. U Dalmatinskoj bi me čekao auto s dekicom i jastučićem na stražnjem sjedalu. Legnem i tako do Splita. Morali smo loviti trajekt za Šoltu u 5.20 sati, jer ako ga propustimo, sljedeći je oko 11 sati pa gubimo dan snimanja. Nije bilo autoceste, nego luđačkom vožnjom po staroj cesti.
Glumački kameleon
Valentića su nazivali kameleonom kada su u pitanju narječja. Uostalom, glumio je i Dalmatinca, a njegovog Papundeka iz "Velog mista" i danas se svi sjećaju. Zanimljivo, diplomirao je - na kajkavštini.
- Nama štokavcima iz krajeva u kojima se relativno književno govori jednostavno je imanentno da imamo sluha za jezike, tako da nemam nikakav problem ni s kajkavštinom, ni s čakavštinom. Uz to, na akademiji sam imao čudesne profesore koji su nam otkrili mnoge tajne zanata. Meni je hrvatski i akcentologiju predavao dr. Bratoljub Klaić, pa što više treba reći - prisjetio se u intervju prije sedam godina Valentić i dodao: - Asistentica mu je bila Đurđa Škavić, jezična savjetnica HNK, jezikoslovka, scenski govor su mi predavali Lonza, Crnković... U stvari, bi bilo sramotno da nisam nešto naučio od takvih ljudi. Također, ja jezik volim. I to je bogatstvo jednog naroda, bogatstvo koje treba proučavati i izvoditi. A na kraju, tu je i kategorija vremena koja mi je dala dovoljno utakmica u nogama, dosta toga sam stigao naučiti.
Kada bi opisivao sebe, Valentić bi često spominjao sreću koja ga prati i činjenicu da nikad nema velikih planova. Smatrao je kako je imao veliki privilegij da su uloge dolazile k njemu, da on za njima nije morao juriti.
Među njegovim najpamtljivijim ulogama su ona Ericha u "Bečkim šumama"; Sebastiana u "Na tri kralja"; Robespierrea u "Dantonovoj smrti", Kneza Miškina u "Idiotu", Grge Čokolina u "Zlatarevom zlatu", Grošičara u "Careva Kraljevna", i desetine drugih.
Osim bogate karijere u kazalištu, Valentić je ostvario i zavidne uloge u filmovima i televizijskim serijama poput one u seriji "Kuda idu divlje svinje" (1971.). Zatim slijedi Galićev film "Tomo Bakran" (1978.), i nakon toga "Novinar" (1979.), uloga Lojzeka u "Horvatovom izboru"...
Igrao do kraja
- Jedna jedina uloga koju sam ja zazvao i kojoj sam došao je baš uloga Đuke Begovića. Nosio sam je u sebi dugi niz godina i onda sam se odlučio: to ću raditi, i isplanirao. A drugo... Sve se nekako otvaralo samo. To jest privilegij, ponavljam, meni je tako grah pao... Imam neke anđele čuvare koji paze na mene, ali neću o njima puno pričati. Svakako je jedan od njih moj tata Milan - ispričao je jednom. ‘Đuku Begovića‘ izvodio je dugi niz godina i nije namjeravao prestati.
- Rekao sam da ću ga igrati, i hoću, sve dok me budu zvali, sve dok budem mogao hodati. Ivana Kozarca i Đuku Begovića, zaista doživljavam intimno, kao svoju priču, i mislim, na njegovom mjestu bih i ja tako! I zato, igrat ću ga dok se budem mogao kretati. A mogu i sjedećki, ako bude trebalo sa štapom, onda ću i sa štapom, rekao je Valentić koji je još ovog proljeća glumio u satiričnoj komediji "Mi tu samo spavamo".
Posljednjih godina pogađale su ga smrti njegovih kolega s kojima se zbližio. Pokojni Mustafa Nadarević i on bili su kućni prijatelji, s Fabijanom Šovagovićem bio je posebno vezan. Špiru Guberinu pamtio je po toplini, tu su i Zdravka Krstulović, Kiki Kapor, Boris Buzančić, Boris Dvornik...
- Zavoljeli smo se jako i njihovim odlascima, kao da se ta ljubav amputirala. Niti je itko pitao Mujicu ili Šovu hoće li otići niti je mene pitao hoću li ja da oni odu. Ili Špiro, Ivu, Zdravku, Uglješu... Nismo na to pristali, nitko od nas nije, a oni su ipak otišli. Jako me je pogodilo. Jedina obrana je reći da ne pristaješ na to. Ali opet te nitko ne pita. Samo se dogodi - rekao je Duško.