'U javnom kazalištu trošite tuđi novac, a u privatnom svoj i svojih najmilijih'

Roman Šušković Stipanović jedan je od manje znanih heroja naše kazališne zbilje. Pravi i privatno i komercijalno kazalište. Nekadašnji direktor dječjeg kazališta Trešnja, već godinama vodi kazalište Teatroman, za koje producira, ali i glumi. Njegove su uspješnice, što bi se mogle odigrati i dvjesta puta, monodrame “Ja, tata”, s Rakanom Rushaidatom, “Ja, deda”, s Perom Jurčićem, a napravio je monodramu po popularnoj knjizi o razlici među spolovima “Muškarci su s Marsa, žene su s Venere” Johna Graya u kojoj sam glumi. Prošli je tjedan lansirao mnogo ambiciozniju predstavu, “5žena.com”, u kojoj je angažirano, dakako, pet glumica, a igra se, do daljnjeg, u Vidri.

Ja protiv sebe

Vodili ste javno kazalište, a sad ste privatni poduzetnik u teatru? Koja je bitna razlika?

- Neš’ ti poduzetništva u kazalištu! Neš’ ti gazde, neš’ ti para! Poduzetnik sam samo po tome što stalno poduzimam nešto da opstanem. Osam godina bio sam ravnatelj kazališta za djecu. Sada se bavim produkcijom predstava za odrasle. S ceste sam došao, na cestu sam se vratio. U javnom kazalištu trošite novac poreznih obveznika, u privatnom kazalištu uglavnom svoj i novac najmilijih. U javnom kazalištu neizvjesnosti nema. U privatnom kazalištu neizvjesnost je konstanta. U javnom kazalištu radi se po zakonu o radu, internim aktima, kolektivnom ugovoru, radnom vremenu, koeficijentima, opisu radnog mjesta. U privatnom kazalištu... Baš razmišljam o tužbi mene radnika protiv sebe poslodavca zbog kršenja svih prava iz prethodne rečenice. Raditi u javnom kazalištu priliči, nosi status; raditi u privatnom kazalištu neozbiljno je, naročito ako imate 55 godina, troje djece i rizičnog ste zdravlja.

Producirate, glumite, adaptirate, pišete, je li to nužno da biste opstali?

- Nabrojali ste ove lijepe poslove. Pomislit će ljudi da ja to sve znam raditi. Usto vozim, ukrcavam i iskrcavam, prodajem, reklamiram, ugovaram, fakturiram, ispisujem virmane, dostavljam, nabavljam...Ponudio sam tekst “Muškarci su s Marsa, žene su s Venere” nekolicini glumaca, ali su ga odbili. Zato sam odlučio igrati sam i tako kroz dvije godine već 80 puta. Joj, koji je to gušt. Zabavlja se publika, zabavljam se ja. Pišem, što ne znači da ću i napisati. Puno je lakše brčkati po tuđem, uz dozvolu autora, nego sjesti pred prazan list papira.

Jadna nezavisna scena

Kakvu bi strategiju država trebala razvijati kad su posrijedi privatni teatri?

- Prvo bi strategija za kazališnu djelatnost uopće trebala biti, pa suvisli Zakon o kazalištima pa decentralizacija, fluktuacija, evaluacija... Prema studiji “Scenski prostori u Republici Hrvatskoj - govorno kazalište” koju sam napravio prije desetak godina, potencijali su ogromni. Nužno tehničko opremanje postojećih dvorana relativno je jeftino s obzirom na to da je ulaganje za sljedećih 20-30 godina. Interes gledatelja je velik. Trebalo bi urediti tržište. “Topla voda”, samo nema volje.

Postoji komercijalno i nekomercijalno nezavisno kazalište. Kako ih najbolje regulirati?

- Nezavisna scena sve je manja i jadnija, slobodne dramske umjetnike koji se bave kazalištem možete nabrojati na prste jedne ruke. Mladih talentiranih glumaca bez statusa sve je više i više. Teško je preživjeti komercijalnom kazalištu koje producira predstave koje bi trebale biti popularne, što znači da će biti izvedene sto i više puta. Možete onda misliti kako žive i koliko igraju umjetnici koji se bave istraživačkim kazalištem, art kazalištem, performansom, da ne spominjem plesnu scenu. Mnogim su državama obrazovanje i kultura prioritet, kod nas su nužno zlo. Kad se namire javna kazališta, nezavisnima ostaju mrvice.

Naravno, ne može broj izvedbi i gledatelja biti kriterij uspješnosti. Načelno, komercijalno kazalište trebalo bi subvencionirati u manjim iznosima nego nekomercijalno, ali do toga ćemo se načekati, jer to znači i ekonomske cijene karata za komercijalno kazalište, a njih publika danas ne može platiti. U budućnosti u velikoj su opasnosti od komercijalizacije javna kazališta. Dotacije za program će se smanjivati... a onda zbogom umjetnosti.

Bi li trebalo subvencionirati primjerice najam dvorana privatnicima koji odlaze izvan Zagreba ili Rijeke sa svojim predstavama?

- Prošlu kazališnu sezonu sam inicirao igranje predstava u Splitu u dvorani HV-a Lora. U samo deset dana Teatroman, Planet Art, Ludens teatar i Teatar Exit osmislili su KUL (Kazalište u Lori) i realizirali ga. Odmah su se uključili Slobodna Dalmacija, radijske postaje, portali. Prštalo je od entuzijazma i pozitivne energije. Gledalište puno. Predstave svaki drugi petak i subotu u mjesecu i tako 24 puta. Priznajem, nismo se javili ni na natječaje Ministarstva ni grada Splita. Iznajmili smo dvoranu, angažirali osoblje, dovukli scensku tehniku i ušli u rizik. Cijelu smo konstrukciju zatvorili sami.

Tri buduća projekta

Borili smo se za kazalište, jer nam kazalište nije sredstvo nego cilj. I uspjeli smo! Pokazali smo da se treba udruživati, surađivati... Ove godine nema KUL-a. Ne možete posao bazirati na entuzijazmu. Mislite da se netko od struktura u kulturi uključio i ponudio potporu? A mi smo maštali tu kazališnu karavanu povesti na put cijelom Hrvatskom; dati građanstvu da svakog mjeseca pogleda uspješne predstave nezavisne kazališne scene.

Kako biste reorganizirali sustav javnih kazališta?

- Ja nikako. Nemam više ambicija za to, romantike je nestalo, iluzije su se raspršile. Iskreno, osim vas me to nitko nikada nije ni pitao. Među nama rečeno, to će se dogoditi po prirodi stvari i bit će bolno i svi će biti jako iznenađeni i jako će se čuditi.

Koji su vaši budući projekti?

- Teatroman ima dvije nove predstave: “Ja, Deda” i “5.žena.com” s koproducentom Satiričkim kazalištem Kerempuh. „Muškarci su s Marsa, žene su s Venere“ treću je sezonu, ovisno o autorskim pravima možda i zadnju, na repertoaru. Sva tri naslova jako su uspješna pa iduće dvije godine neću raditi nove predstave, nadam se. Ponovno bih volio napraviti jednu s Rakanom Rushaidatom, jednu s Vilimom Matulom, možda čak i jednu sam sa sobom, naravno, ako sva trojica pristanu.