Kada je 1997. Hong Kong pridružen Kini kao teritorij s posebnim statusom, Kina je u svoje okrilje preuzela grad s jednom od najvećih filmskih tradicija uopće. Sredinom devedesetih, Hong Kong je bio treći najveći proizvođač i drugi najveći izvoznik filmova na svijetu, dominirao je na tržištima poput Tajlanda, Malezije ili Tajvana, a na Zapad se probio zahvaljujući kung-fu groznici sedamdesetih.
Uoči i nakon ujedinjenja, međutim, hongkonški film prošao je kalvariju.
Sve skuplji i veći
Azijska kriza i neizvjesni suživot s komunističkom Kinom otjerali su investitore, gledanost se srušila za pola, a veliki dio hongkonških talenata uputio se u Hollywood. U tom razdoblju, glavni hongkonški režiseri poput Johna Wooa, Tsui Harka ili Ringo Lama snimaju u Kaliforniji, a industrija koja je nekad proizvodila 200 filmova srozala se na ispod 60. Samo nepuno desetljeće trebalo je, međutim, da se situacija potpuno obrne.
Hongkonški film u posljednjih nekoliko godina ponovo se popeo na vrh, gledanost posljednjih godina raste po stopi od 30 posto godišnje, snimaju se sve skuplji i raskošniji filmovi, a kineski redatelji koji su se svojedobno iselili na Zapad poput Johna Wooa, Tsui Harka ili Chen Kaigea ponovno rade kod kuće.
Ujedinjenje s Kinom više nije uteg za filmsku industriju “mirisne luke” (što je značenje imena Hong Kong). Štoviše: zahvaljujući ogromnom kineskom tržištu koje je zaštićeno uvoznim kvotama (koje, dakako, za Hong Kong ne važe) stvorila se jedinstvena, amalgamirana filmska industrija koja uvelike preslikava kineski “crveni kapitalizam”. Hongkonška tradicija i znanje komercijalnog filma spojili su se s kineskom demografijom i svježim mladim kapitalom, te se formira novi, još jači Hollywood istoka. Ovaj put, njegov trade mark nisu jeftini akcijski filmovi kao u eri Brucea Leeja, nego velebni i preskupi spektakli.
Povratnici u Hong Kong
Ovogodišnja Mostra u Veneciji svojevrsna je ulaznica za taj novi, istočni Hollywood u nastanku.
Prvi je prikazan “Legenda o pesnici: povratak Zhen Chena” redatelja Andrew Laua, film koji na scenu dovodi istog pop-kulturnog junaka kojeg su već igrali Bruce Lee i Jet Li - Zhen Chena, a mjesto radnje je Šangaj 20-ih, u vrijeme japanske diplomatske i trgovačke dominacije. “Kraljevstvo ubojica” - koje povratnik iz Hollywooda John Woo potpisuje s mlađim surežiserom Su Chao-Pinom, zbiva se u 5. stoljeću, a riječ je o tipičnom filmu wuxia žanra s obiljem mačevanja, magije i akrobacija.
U filmu se kao redatelj i glavna zvijezda sastaju John Woo i Michelle Yeoh, dvoje istaknutih ljudi “starog” hongkonškog filma koji su oboje radili u Hollywoodu, da bi se sada vratili. Treći i najblještaviji film je “Detektiv Dee i tajna fantomskog plamena” veterana i lidera hongkonškog Novog vala 80-ih, Tsui Harka, koji se zbiva u 7. stoljeću i prati spletke vezane uz jedinu kinesku caricu Wu Zetian. Sva tri filma prikazana na Mostri spektakli su takve raskoši da stanete i trljate oči. Sva tri nastala su s manjim ili većim osloncem o hongkonške kadrove, znanje i novac.
Moć i slava imperije
Ipak, svi imaju svekinesku temu, snimljeni su na “općekineskom” mandarinskom jeziku (a ne na lokalnom kantonskom, koji dominira u hongkonškom filmu od 70-ih). Također, sva tri filma tematiziraju moć i slavu imperije, te autoritet jedinstvene vlasti.
Ovakvi spektakli ne bi bili mogući bez velikog kineskog tržišta na kojem domaći film potpuno dominira, a holivudski filmovi administrativnom se restrikcijom puštaju na kapaljku. Međutim, novo jedinstvo nosi i probleme.
Isplative epopeje
Filmovi za zajedničko tržište moraju proći komunističku cenzuru, tako da se iz njih u startu uklonio bilo koji potencijalno nepoćudni motiv (među ostalim, zabranjeni su filmovi o duhovima jer promiču praznovjerje). Studiji zato napuštaju izazovnije komedije i kriminalističke filmove koji su bili zaštitni znak hongkonške industrije. Unaprijed računajući na kinesku publiku, ali i cenzore, rade ponajprije filmove koji povezuju “dvije Kine”. U ovom slučaju, most su povijesni spektakli, te nacionalizam. Takav je slučaj i s filmovima prikazanim na Mostri. “Povratak pesnice” Andrewa Laua pripovijeda o pučkom junaku koji se u Šangaju bori protiv Japanaca i njihovih smicalica. Woovo i Pinovo “Kraljevstvo ubojica” zamršena je peripetija s urotničkim društvom dvorskih eunuha. “Detektiv Dee” mješavina je whodunnita i skupe računarske epopeje, a u završnici naslovni junak pristaje služiti razboritoj carici, premda ga je ona ranije strpala u zatvor i na vlast došla zloporabom magije. U kontekstu nove, imperijalne Kine s komunističkom oligarhijom na vlasti, politička alegorija ne može biti jasnija.
Trend povijesnih epopeja u Kini je još početkom dekade potakao uspjeh filma “Tigar i zmaj” Anga Leeja. Prijelomno je bilo kada disidentski autor socijalnih drama iz 90-ih Zhang Yimou snima “Heroja” (2002) i dva epska spektakla, “Kuća letećih bodeža” (2004) i “Prokletstvo zlatnog cvijeta” (2006). Yimou se do tada susretao s čestim zabranama i cenzurom, da bi ovom trilogijom postao vodeći hitmejker kineskog filma, i posve zadobio povjerenje vlasti koja mu je dala da režira otvaranje Olimpijade u Pekingu.
Hibridna industrija
John Woo je nakon sjedinjenja Hong Konga s Kinom napustio zemlju, da bi se vratio 2008. i snimio ratnu epopeju “Crvena stijena”, dvodijelni četverosatni film koji je koštao za Aziju rekordnih 80 milijuna dolara i zaradio u Kini 123 milijuna, više od Titanica. Slično kao i mnogi novi kineski spektakli, on slavi autoritet centralne vlasti i afirmira visoku civilizaciju drevne Kine.
Sustav “jedna zemlja - dva režima” tako je doveo do stvaranja nove, hibridne kinematografije koja raskošju i budžetima parira Hollywoodu, ali i eksploatira najveće i najbrže rastuće kino tržište na zemlji.